Normal
0
Jedna drugačija vrsta
terorizma desila se u Americi 1982. godine, kada su objavljene tužne vesti da
je u Čikagu došlo do trovanja pacijenata koji su koristili tylenol zatrovan
cijanidom (najpoznatiji analgetik u SAD). Sedam ljudi je umrlo. Činjenica da se
nije odmah znalo u kojoj meri je preparat kontaminiran, pokrenula je talas
ozbiljne zabrinutosti za zdravlje oko 100 miliona Amerikanaca koji su koristili
tylenol.
Prva kritična odluka
koju su zaposleni u odnosima s javnošću doneli neposredno po izbijanju
problema, i koju je rukovodstvo kompanije u potpunosti podržalo, bila je da se
sa medijima ostvari potpuna saradnja. Predstavnici ’’sedme sile’’ imali su
ključnu ulogu u upozoravanju javnosti na opasnost. Trovanja su zahtevala hitnu
akciju kako bi se zaštitili potrošači, i nije postajalo nimalo dvoumljenja oko
toga da se s medijima mora biti potpuno otvoren. Iz istog razloga odlučeno je
da se izvesna količina ovog proizvoda odmah povuče iz prodaje, a kasnije je
proizvod povučen iz prodavnica širom zemlje.
Gotovo svaka odluka
koju su zaduženi za odnose s javnošću doneli tokom krizne faze tragedije sa
tyenolom bazirala se na čvrstim, poslovnim, društveno odgovornim principima.
Kada se poštuju ovi principi, odnosi s javnošću su najefektivniji.
Poslovni kredo
kompanije Johnson & Johnson umnogome je uticao na donošenje ključnih odluka
tokom ove krize. Robert Vud Džonson sin osnivača kompanije i u to vreme njen
direktor, napisao je ovaj kredo 1943. godine. U njemu se iznose četiri osnovna
aspekta odgovornosti koju ima kompanija. Na prvom i najvažnijem mestu je
odgovornost prema potrošačima, za njom sledi odgovornost prema zaposlenima, pa
prema društvenoj zajednici u kojoj oni žive i rade, i naposletku odgovornost
prema deoničarima.
U kompaniji Johnson
& Johnson, Lorens Dž. Foster, potpredsednik, bio je direktno odgovoran
predsedniku i glavnom izvršnom direktoru kompanije Džejmsu E. Burku, koji je
formirao sedmočlani Komitet za strategiju, a njegov zadatak bio je rešavanje
krize sa tylenolom. Foster i još pet čelnih ljudi kompanije, kao članovi tog
komiteta sastajali su se narednih šest nedelja dvaputa dnevno sa Burkom, da bi
donosili važne odluke, počevši od razvoja nove reklamne strategije i
organizovanja niza televizijskih intervjua, pa do planiranja povratka tyenola
na tržište u novom, sigurnijem pakovanju.
U nedeljema nakon
ubistva, Foster i tri člana njegovog tima koji su svi bili bivši novinari,
odgovorili su na više od 2 500 poziva
koji su im uputili predstavnici medija. U ovome su im pomagali zaposleni u
odeljenu za odnose s javnošću u kompaniji koja proizvodi tylenola McNeil
Consumer Products. Dok su se zaposleni u korporaciji bavili predstavnicima
medija, ljudi zaposleni u agenciji za odnose s javnošću Burson – Marsteller,
koja je bila zadužena za publicitet tyeleonola, počeli su da planiraju video
pres konferenciju koja će se u 30 gradova prenositi putem satelita, da bi se
proizvod vratio na tržište. Ankete su pokazale da 90% Amerikanaca nije okrivljavalo
kompaniju, a da je čak 79% njih bilo spremno da ponovo kupe tylenol. Promocija
proizvoda prenošena je preko satelita i desila se samo šest nedelja nakon
incidenta. Nešto kasnije, prodaja tyenola zabeležila je neviđeni porast.
List The Washignton
Post tom prilikom je napisao: ’’Kompanija Johnson & Johnson pokazala je
kako velika firma treba efikasno da se ponaša u katastrofalnoj situaciji’’.
Nezamisliva stvar
dogodila se četiri godine kasnije. Jedna žena u Vestčester okrugu, država
Njujork, umrla je nakon što je uzela kapsulu tylenola koja je sadržala cijanid.
Druga zatvorena bočica leka pronađena je u obližnjoj prodavnici četiri dana
kasnije. Predsednik Burk ponovo je sazvao Komitet za strategiju, a u centru
diskusije bio je kompanijski kredo. Sledećeg dana kompanija Johnson &
Johnson je objavila da od tog trenutka nijedan ogranak ove kompanije, nigde u
svetu neće reklamirati nijedne tablete koje se prodaju u slobodnoj prodaji (bez
lekarskog recepta), jer više nisu mogli da garantuju bezbednost potrošačima.
Ubrzo su sami potrošači podigli prodaju kapsula tylenola, a do danas, kompanija
Johnson & Johnson održala je svoje obećanje i nigde u svetu nije
reklamirala medicinske preparate koji se izdaju bez lekarskog recepta.
Još jednom je
poštovanje kreda Roberta Vud Džonsona bilo pravi način za rešavanje problema. Tragedija
sa tylenolom još jednom je dokazala da su odsnosi sa javnošću jedna od
temeljnih delatnosti i da su najbolje odluke ljudi zaduženih za odnose s
javnošću tesno povezane sa čvrstom poslovnom politikom i društveno odgovornom
kompanijskom filozofijom.
Posted to Generalna
10/12/2011
Edit
Normal
0
Upravljanje problemima je dinamičan proces
predviđanja, identifikovanja, procene i odgovora na probleme javne politike,
koji mogu imati uticaja na odnose i veze jedne organizacije sa njenim
javnostima.
Dve su ključne tačke
koje sumiraju suštinu upravljanja problemima. To su:
1. rano identifikovanje problema i posledica koje
on može da ima na samu organizaciju
2. strateški odgovor osmišljen tako da ublaži
posledice nekog problema ili da na njemu profitira.
Kada upravljanje
problemima deluje u domenu javne politike, onda ti predstavlja deo javnih
poslova, koji su opet deo šire oblasti odnosa s javnošću. Prema rečima kosultanta
za odnose s javnošću Hauarda V. Čejsa, koji je 1976. godine uveo upravljanje
problemima kao deo odnosa s javnošću, ono uključuje: indetifikovanje problema,
njihovo analiziranje, određivanje prioriteta, odabir programske strategije,
sprovođenje adekvatnih radnji, vođenje komunikacije i procenjivanje efikasnosti
svih ovih radnji. On je rekao da proces upravljanja problemima ’’dovodi u
harmoniju principe, politiku i delovanje jedne korporacije sa stvarnim
zahtevima politizovane ekonomije’’.
Mada se na
upravljanje problemima u početku gledalo kao na novi pristup koji će ljudima
koji se bave ovim poslom obezbediti novi status, mnogi stručnjaci iz ove
oblasti ne smatraju ga ništa drugačijim od onoga čime se već bave. Drugi
izražavaju zabrinutost da sam tretmin navodi na nešto neprihvatljivo i
nemoguće, jer kreira viziju manipulisanja, odnosno da jedna organizacija može
da ’’upravlja’’ glavnim javnim pitanjima i problemima. Mnoge velike korporacije
stvorile su odeljenja za upravljanje problemima, ili tzv. ’’odrede’’,
osnivanjem specijalizovanih odeljenja ili preimenovanjem postojećih sektora za
odnose s javnošću. Njihova briga je kako da odreaguju na javnu zabrinutost
zbog: terorizma, zatvaranja fabrika i smanjenja broja zaposlenih,
globalizacije, biotehnologije, globalnog zagreavanja, odlaganja toksičkog
otpada, plaćenje nege starih i bolesnih u domenu zdravstva, sve starije
populacije i uticaja koji korporacije imaju na politiku.
U teorijskom, iako ne
baš uvek u administrativnom smislu, upravljanje problemima spada u deo funkcije
koju obavljaju odnosi s javnošću. Kada se na ovu oblast gleda kao na
komunikaciju kojoj je cilj da utiče samo na javnu politiku, onda ona postaje
element taktičkog odlučivanja, a ne strategijskog planiranja u jednoj
organizaciji.
Posted to Generalna
10/12/2011
Edit
Normal
0
Odnosi s investitorima predstavljaju specijalizovani
segment delovanja odnosa s javnošću u korporacijama čiji je zadatak
uspostavljanje i održavanje odnosa sa akcionarima i drugim članovima
finansijske zajednice radi postizanja maksimalne tržišne vrednosti.
Poznati pod nazivom
IR ili ’’finansijski odnosi’’, odnosi sa investitorima predstavljaju još jedan
specijalizovan segment delovanja odnosa s javnošću u korporacijama u javnom
vlasništvu. Stručnjaci za odnose sa investitorima rade da bi uvećali vrednost
kompanijskih akcija, osnažili poverenje deoničara i tako smanjili cenu
kapitala, a svoje akcije učinili primamljivim za pojedinačne investitore,
finansijske analitičare i institucionalne investitore.
Stručnjaci za odnose
sa investitorima brinu da akcionari budu dobro informisani, ali i da ostanu
lojalni kompaniji, kako bi se obezbedila poštena procena njenih vrednosnih
papira. Ovaj posao podrazumeva praćenje tržišnih trendova, pružanje podataka
finansijskoj javnosti, davanje konsultacija upravi i odgovaranje na zahteve za
davanje finsnsijskih podataka. Godišnji izveštaji, izveštaji o zaradi poslati
imejlom i pravljenje internet stranica na kojima se prezentuju svi podaci
vezani za finansije korporacije, predstavljaju glavne strategije kojima se
pravovremene informacije pružaju analitičarima, investitorima i novinarima koji
izveštavaju o finansijama.
Posted to Generalna
10/12/2011
Edit
Normal
0
Lobiranje predstavlja specijalizovani segment odnosa s
javnošću koji teži uspostavljanju i negovanju veza sa vlašću, da bi se uticalo
na zakonodavstvo i propise.
Lobiranje je još
specijalizovaniji, ali i mnogo kritikovaniji segment odnosa s javnošću.
Lobiranjem se nastoji da se ostvari uticaj na zakonodavne i regulatorne odluke
koje donosi vlada. Tipičan oblik u kome se lobiranje pojavljuje jeste otvoreno
zagovaranje određenih stanovišta u pitanjima javne politike.
Lobisti su obično bivši
advokati sa dobrim vezama, vladini službenici, važni članovi tima izabranih
funkcionera ili drugi insajderi koji imaju dobre veze sa važnim vladinim
službenicima.
Broj lobista
poslednjih godina drastično se povećao. Jedan registar navodi više od 3 000
firmi i 32 000 registrovanih pojedinaca koji zastupaju više od 29 000 domaćih i
stranih preduzeća, firmi, sindikata, udruženja i ostalih grupa.
Lobiranje mora biti
tesno koordinisano sa ostalim delatnostima u okviru odnosa s javnošću,
usmerenim na one slojeve javnosti koji nisu na vlasti. Uspostavlja se
sofisticirana komunikacija da bi se mobilisali istomišljenici, tako da njihov
glas čuju zakonodavci i vladini zvaničnici. Kompjuterizovane mejling liste,
brzi štampači i softver za individualizaciju pisma mogu stvoriti brdo pošte,
gomilu faksova, telefonskih poziva i ličnih poseta samih birača. Spiskovi sa
odabranim adresama, kompjuterske njuz grupe, forumi i blogovi, kao i slanje
džank faksova predstavljaju još brži način mobilisanja birača.
Navođenje najširih
slojeva stanovništva da pokažu interesovanje za određeni problem naziva se i
’’lobiranje širokim narodnim masama’’, i predstavlja deo mnogih radnji koje se
preduzimaju u okviru odnosa s javnošću kako bi uticali na javnu politiku.
Uspeh ili neuspeh
lobista delimično zavisi od njihovih PR veština, njihove sposobnosti da stvore
i prezentuju ideje na ubedljiv način svima, od vladinih zvaničnika, preko
najširih slojeva društva do svojih klijenata. Pored ovih sposobnosti, potrebno
je i detaljno poznavanje funkcionisanja vlasti, zakonodavnih procesa, zatim
poznavanje javne politike i procesa stvaranja javnog mnjenja. Stereotipne slike
insajdera sa cigarom u ustima, koji isporučuje svežnjeve novca, više se ne
odnose na lobiste i njihov posao: U stvari, lobisti provode mnogo više vremena
u prikupljanju informacija od vlasti nego u prenošenju informacija vlastima,
jer čvrste taktike, strategije i pozicije lobiranja u velikoj meri zavise od jake
baze podataka.
Posted to Generalna
10/12/2011
Edit
Normal
0
Posao agenta za štampu je stvaranje priča i događaja
vrednih pojavljivanja u vestima da bi se privukla pažnja medija, a time i
interesovanje javnosti.
Agenti za štampu
pokušavaju da privuku pažnju različitih javnosti pre nego da zadobiju njihovo
razumevanje. Publicitet je njihova glavna strategija. Oni svoj pristup baziraju
na teoriji pravljenja plana rada, koja kaže da obim zastupljenosti u mas –
medijima određuje relativnu važnost tema i ljudi koji se nalaze u fokusu
javnosti. Oni privlače pažnju kroz poslove agenta za štampu.
Agenti za štampu i
njihove aktivnosti igraju ključnu ulogu u diskografskim kućama, cirkusima,
turističkim atrakcijama, filmskim studijima, televiziji, koncertima i
kompanijama koje vode ’’medijski interesantne osobe’’. Poslovi agenta za štampu
su od suštinske važnosti tokom političkih kampanja i konvencija političkih
partija, jer one nastoje da izgrade naširoko prepoznatljivo ime i da privuku
brojnu publiku putem javnog prikazivanja kroz medije.
Zarada jedne muzičke grupe
podjednako je rezultat znanja i veštine njihovog agenta za štampu koliko i
njihovog muzičkog kvaliteta. Pojavljivanje nekog gosta u poznatom tok – šou,
koji može da postane odskočna daska za njegovu karijeru, više odražava
sposobnost agenta za štampu nego talenat samog gosta. Na isti način, dobar
agent za štampu može novi klub ili restoran da pretvori u ’’mesto u trendu’’,
čak i pre nego što je ijedan gost imao priliku da upozna ambijent, kuhinju i
zabavu koju nudi to mesto.
Postoje stalno zaposleni
agenti za štampu, ili publicisti koji rade za poznate ličnosti, ali većina PR
stručnjaka koristila je taktiku pres agenata u nekom momentu u svojoj karijeri,
da bi pažnju medija usmerili na svoje klijente, siljeve ili organizacije.
Zabuna nastaje kada
agenti za štampu svoju delatnosti opisuju kao ’’odnose s javnošću’’ ili kada
svojim agencijama daju prestižna, ali neprecizna imena.
Posted to Generalna
10/07/2011
Edit
Normal
0
Javni poslovi predstavljaju specijalizovani deo odnosa
s javnošća, čija je svrha izgradnja i negovanje veza i odnosa između vladajućih
političkih struktura i lokalne društvene zajednice, a osnovni cilj im je da
utiču na javnu politiku.
Vojne službe, mnoge
vladine agencije i neke korporacije koriste naziv ’’javni poslovi’’ umesto
termina odnosa s javnošću. U vojsci i vladinim agencijama ovaj naziv datira još
od 1913. godine, kada je u Donjem domu Kongresa donet Džilet amandman na Zakon
o odvajanju sredstava. U ovom amadmanu stoji da federalne agencije ne mogu da
troše novac na publicitet, osim ukoliko to Kongres posebno ne odobri.
U korporacijama se,
po pravilu, ’’javni poslovi’’ odnose na nastojanje da se izgrade odnosi s
javnošću vezani za javnu politiku i ’’funkcionisanje korporacije kao člana
društvene zajednice’’. Specijalisti za korporacijske javne poslove služe kao
veza sa delovima vlade, sprovode programe za unapređenje društvene zajednice u
kojoj funkcionišu, ohrabruju političku angažovanost, organizuju donatorske
kampanje i glasanje, i na volonterskoj bazi nude svoje usluge za potrebe kako
dobrotvornih, tako i svih onih organizacija koje se bave unaprađenjem te
društvene zajednice.
Konsultanske firme za
odnose s javnošću koriste naziv ’’javni poslovi’’ za lobiranje i za odnose sa
vladom koji imaju uticaja na javnu politiku.
Jedan stručnjak za
javne poslove nedavno je razjasnio vezu koja postoji između odnosa s javnošću i
javnih poslova, sledećim rečima: ’’Javni poslovi odnose se na one aktivnosti
odnosa s javnošću koje su usmerene na javnu politiku i na javnosti koje imaju
uticaja na tu politiku’’.
Rastuće interesovanje
za javne poslove dešava se istovremeno sa potresima u vladi, promenama u načinu
komunikacije, davanju veće važnosti državnoj i lokalnoj upravi i nastajanjem
složenijih propisa. Na primer, ograničenost trajanja mandata, koji su uvedeni
izabranim zvaničnicima, kao i nezadovoljstvo glasača ljudima na vlasti,
rezultovali su do sada nezabeleženo velikim brojem smena na svim nivoima vlasti.
Posted to Generalna
10/07/2011
Edit
Sudbina magazina
u Velikoj Britaniji
1.
Industrija časopisa cveta, jednako
kada su u pitanju potrošački, kao i kada su u pitanjun „business – to – buisness“ naslovi. Značajna
doprinos tome protekle decenije dala je eksplozija novih naslova u sektoru
časopisa za kupce (ili klijente), koji se prodaju ili besplatno distribuiraju
individualnim potrošačima ili preduzećima. Druga oblast koja je iznenadila
izdavač.e bilo je skorašnje uskrsnuće i meteorski rast časopisa za muškarce –
sektor koji je sedamdesetih godina bio na izdisaju. Dogodila se i značajna
promena u strukturi prihoda potrošačkih časopisa: prihod od oglašavanja više
nije dominantan. Sada se samo 36% ukupnog prihoda generiše oglašavanjem. Ali,
poslovne publikacije još uvek crpe 82% svog prihoda iz ovog izvora.
U oblasti potrošpačkih časopisa
njihove cene imaju tendenciju porasta koji je uvek viši od inflacije, što će
reći da cene sporo, ali konstantno rastu dok je advertajzing do krajnosti kompetitivno tržište koje ima tendenciju
da previđa tradicionalni koncept cenovnika za usluge oglašavanja, a obezbeđuje
veliku slobodu izbora pri kupovini medijskog prostora.
Pretplata je postala vitalna
strategija izdavača potrošačkih publikacija. Nekada drugorazredni faktor za
prihode izdavača, poštanske pretplate sada čine blizu 14% ukupnog prometa.
Supermarketi, relativno od skora zainteresovani za časopise kao robu, u
poslednje vreme sa entuzijazmom grabe sve popularnije naslove i imaju 30% udela
na tržištu. Tektonske promene nastavljaju da drmaju ovaj nekada relativno miran
medij. Pogled na stalke sa časopisama jasno pokazuje gustu prašumu konkurencije
u kojoj se ova industrija nalazi.
2.
U poslednjim godinama 20. veka
bili smo svedoci probojne i uvek ekspanzivne aktivnosti elektronskih medija –
zemaljske, satelitske i kablovske televizije, eksplozije novih radio – stanica,
domaće revolucije video – rekordera i preporoda bioskopa, kao i blokbaster
filmovima. Ali, nasuprot ovoj uzbudljivoj eksploziji grozničavog rasta,
industrija časopisa u čitavoj Evropi nije samo živa i aktivna već je neprestano
inovativna i ekspanzivna, sa uvek novim proizvodima. U Velikoj Britaniji
postoji više od 2 700 potrošačkih časopisa i 5 000 specijalizovanih i
profesionalnih publikacija. U ostatku Evrope objavljuje se više od 9 000
špotrošačkih časopisa i oko 30 000 naslova publikacija za profesionalce. Ukupan
broj časopisa na svetu procenjuje se na impresivnih 90 000 naslova.
Uopšte, časopisi se definišu kao
potrošački kada čitaocima obezbeđuju informacije u vezi sa slobodnim vremenom i
zabavom, ili kao poslovni i profesionalni kada pružaju informacije relevantne
samo za posao koji čitaoci obavljaju. Postoje i specijalistički naslovi,
namenjeni čitaocima s posebnim interesovanjima, kao što su automobili, čamci,
razne vrste hobija i tako dalje.
Ovo je industrija u kojoj vlada
velika konkurencija koja se neprestano razvija i može da se deli na bezbroj
ništa da bi privukla i zadržala segmente publike koja će dovesti oglašivače.
Ovo je faktor koje časopise čini tako prepoznatljivo jedinstvenim među drugim
medijima. To se ne odnosi na časopise sa širokim dometom, koji se obraćaju
nedefinisanoj publici i koje prati razbacivanje novca oglašivača tj. pucanje u prazno.
Časopisi imaju tržišne niše koje obuhvataju žene, muškarce, ljubitelje
automobila, one koje drže dijetu, roditelje, baštovane, turiste na odmoru,
fotografe i druge specijalizovene grupe čitalaca. Opseg časopisa za žene, na
primer, je tako širok i raznovrstan da oglašivači mogu da odaberu svoju
potencijalnu publiku prema starosti, društvenoj klasi, hobiju ili
interesovanjima u slobodnom vremenu. Istraživanja koja se obavljaju u okviru
industrije uvek su pokazivala snažnu i diskretnu lojalnost čitalaca svojim
časopisima – dijalog jedan na jedan između urednika i čitaoca, koji je
simptomatičan za snagu ovog medija. Izdavači, naravno, nikada ne čekaju dugo da
iskoriste ovaj sastojak koji prodaje časopis.
U deceniji 1987 – 1997. godine
broj potrošačkih naslova u Velikoj Britaniji porastao je za 31, a poslovnih za
44%. Broj časopisa pokrenutih u ovoj deceniji poratsao je sa 300 u 1987. na
gotovo 700 u 1997. godini.
3.
Industrija časopisa u Velikoj
Britaniji iskusila je znatene promene vlasništva od pedesetih godina, naročito
u potrošačkom sektoru. Stvaranje internacionalne izdavačke korporacije
International Publishing Corporation (IPC) 1968. dokrajčilo je raznim
kupoprodajam ugledne predratne kompanije Fleetway, Newnes, Odhams i Hulton
Press. Tako je pod jednim krovom nastao kompleks, gotovo monopol ženskih
nedeljnih i mesečnih naslova i specijalizovanih časopisa. Raniji oči u oči
rivali, kao što su Woman i Woman’s Own, iznenada su se našli jedni pored
drugih, a kasnije bi bili promovisani i distribuirani zajedno. Ali bilo je i
drugih takmičara na tržištu za dame. Dve kompanije u američkom vlasništvu
poslovale su u Velikoj Britaniji od 1910 do 1916: National Magazine Company i
Conde Nast, obe specijalizovane za britanske verzije njihovih uspešnih
američkih naslova, uključujući Vouge, House and Garden, Brides, Cosmopolitan i
druge.
4.
U osamdesetim godinama pojavile su se
dve značajne kompanije, izdavači časopisa. Iz Nemačke su došli Gruhner &
Jahr sa svojim novim mesečnikom Prima, koji je već bio uspešan u kontinentalnoj
Evropi. Oisle uspešnog lansiranja, ovaj časopis je najpredovaniji ženski
mesečnik u Velikoj Britaniji. Uz časopis Prima, G&J pokrenuli su i
nedeljnik Best. Nemačkog izdavača G&J,
u Velikoj Britaniji sledila je izdavačka kompanija H. Bauer, koja
objavljuje nedeljnik Bella. Bauer takođe objavljuje i nedeljnike Take a Break,
That is Life i TV Quick. Britanska izdavačka kompanija koja je značajno
napredovala od sedamdesetih godina je EMAP. Prvobitno lokalna novinska
kompanija, sa sedištem u Piterbrou, EMAP se proširila na specijalizovane
novinske naslove posvećene ribolovu i motociklizmu. U osamdesetim godinama
preusmerila se na tinejdžerske naslove (Just 17 i More) i učinila značajan
korak krajem te decenije kupovinom časopisa, naročito Merdokovih, kada je
njegova gigantska medijska kompanija odlučila da se koncentriše na novine i
televiziju. Uz ostalo, EMAP poseduje portfolio značajnih časopisa za žene,
uključujući Elle, New Woman i Red. Takođe se može pohvaliti megauspehom naslova
za muškarce FHM, koji se prodalje bolje od svih mesečnika za žene i muškarce.
Ova kompanija ima i značajan portfolio specijalizovanih naslova.Treba imati u
vidu da je 2001. godine G&J kupila National Magazine Company, britanski
ogranak američke Hearts Corporation.
5.
Izdavački Radio
Timesa od 1923. godine, BBC poslednjih godina se pojavio kao vodeći takmičar u
izdavanju potrošačkih naslova, posvećenih svom televizijskom i radioskom
programu. Gardner’s World, Good Food, Homes&Antiques i Wildlife su BBCijevi
uspešni naslovi čija se prodaja podstiče odgovarajućim programima.
Tektonske promene u vlasništvu
dogodile su se 1998. godine kada je korporacija Reed – Elsevier, nastala
spajanjem britanske kompanije Reed i holandse Elsevier 1994. godine, prodala
sve IPC časopise, kao trenutno opterećenje svog menadžmenta, što je bio veliki
finansijski zahvat koji je pomagao uvećenje kompetitivne snage kmorporacije.
Tako je 2001. godine cela IPC grupa prodata korporaciji AOL Time Warner.
Iako još postoji mnogo drugih
izdavača, često sa samo jednom publikacijom, biznisom potrošačkog izdavaštva
dominiraju ovi giganti. Kontinentalni uticaji su takođe evidentni, pored
nemačkog, sa časopisom Hello! iz Španije i Marie Claire iz Francuske. Holandska
kompanija VNU objavljuje niz enigmatskih časopisa kao i mnoge kompijuterske
naslove. U Škotskoj D. C. Thomson još objavljuje People’s Friend, kao i svoje
čuvene stripove za decu The Beano i The Dandy.
Strane publikacije British
Rate&Data ilustruju masovan domet časopisa u Velikoj Britaniji – ne samo po
broju naslova već i po tipu vlasništva. Slične publikacije postoje u svim
drugimn evropskim zemljama.
6.
Časopisi
predstavljaju veliki biznis u celoj Evropi. Francuska na primer ima 1 444
potrošačka naslova, Finska 281, Nemačka 1 950, Italija 975, Švajcarska 123 i
Holandija 1 330 (podaci potiču od FIPP/Carat). Među gigante spadaju u Nemačkoj
Bertelsmann, Axel Springer, Burda i H. Bauer, u Italiji Mondadori, u Francuskoj
Bayard Presse, Fillipacchi i Hachette, u Holandiji VNU, a u Švedskoj Bonnier
Group. Mnoge izdavačke kompanije takođe poseduju novine, ili sem toga, imaju i
interese u televiziji.
Neki naslovi uspešno prelaze
nacionalne granice, uključujući Vogue, Cosmopolitan, Hello!, Prima, Elle, GQ i
Esquier. Ovo kalemljenje odgovarajućih naslova je trend koji će se verovatno
razvijati u celom svetu. Obično, ali ne uvek, redakcijski posao je u potpunosti
domaći – jedino su naslovi i uređivačka politika isti.
7.
Časopis kao medij bio je svedok
monumentalnih promena u proteklim decenijama. Bio je medij kojim dominiraju
fotogravire i litografska štampa, kod časopisa sa velikim prometom, i
štamparski tekst s ručnim slovoslaganjem (hot metal) u hiljadama naslova sa
tiražom ispod 100 000 primeraka. Dolazak nove tehnologije sa kompijuterskim
slaganjem i desktop kompjuterima, koj članovima redakcije omogućavaju da
interpretiraju svoje reči i zamisli, izazvao je revoluciju u izdavaštvu, koja
nije samo kreativna već i finansijska. Računari omogućavaju dizajnerima da
kreiraju forme, odaberu boje, izgled slova i margina, i da inkorpiraju tekst.
Stranice teksta i pojedini prilozi mogu se dizajnirati na ekranu i štampati na
laserskom štampaču, a da cena softvera bude prihvatljiva čak i za malog
izdavača. Iako skeniranje u boji još nije u dometu izdavača, ukupni efekat
gigantskog pomaka u tehnologiji štampe, u oblasti pripreme za štampu (pre -
press), omogućila je znatne uštede redakcijama i advertajzingu.
Izdavač časopisa ima tri izvora prihoda:
prodaju, oglašavanje i proširenje marke – što je novija oblast za stvaranje
profita od dopunskih aktivnosti, kao što su specijalne ponude, knjige, izložbe,
franšizing itd. Potrošački časopisi dostigli su 1989. godine prihod od 449
miliona funti od objavljivanja reklama, što je palo na 374 milona funti u 1996.
godini. Prihod od prodaje časopisa je očigledno pod neposrednijom kontrolom
izdavača, u stvari, cene časopisa u ovoj deceniji neprestano su rasle. Odnos između
dva glavna izvora prihoda za potrošače časopise bio je 38% oglašavanja i 62
procenata prodaja. Za poslovne/profesionalne časopise statistika glasi 82%
oglašavanja i 18 procenata prodaja.
Izdavač časopisa ima na
raspolaganju dva ekonomska oružja kada nastoji da se suprostavi povećanju
troškova ili padu prihoda. Može da poveća cenu časopisa i/ili poveća cene
oglasnog prostora. Ove opcije nekada uspostavljaju ezoteričnu ravnotežu.
Povećanje cena časopisa utiče (ali to nije uvek pravilo) na umanjenje prometa,
čak ponekad samo privremeno. U slučaju da promet opada (ako ne i broj
čitalaca), oglašivači se sve više opiru cenovniku oglašavanja u časopisu. To je
delikatna ravnoteža koju treba održati i koja konstantno zaokuplja pažnju
izdavača.
Cenovnici oglasnog prostora koje
formiraju izdavači su opštepoznatno nenaučni. Novopokrenuti časopis, na primer,
proceniće kako to radi konkurencija i bazirati cene oglasnog prostora po
stranici na uporedivoj, mada konkurentnoj, strukturi cena. Cene oglasnog
prostora su tokom godina značajno rasle – uglavnom brže od inflacije –usred
najžešće medijske konkurencije, i uporedo sa eksplozivnim razvojem firmi za
kupovinu oglasnog prostora u medijima i medijskoh specijalista, cenovnih
reklamnih usluga postao je u najboljem slučaju elastičan, a u najgorem zastareo
(u ekstremnim slučajevima, potpuno neupotrebljiv). Oglašivač kupuje prostor ne
samo na osnovu tiraža već i na osnovu čitateljstva, i po podacima šestomesečnog
istraživanja National Readership Survey (NRS) žustro se prebira da bi se znalo
šta opada, a šta raste, kao i zbog nekih drugih suptilinih nijansi. Tako
izdavači koji dozvoljavaju da porast cena časopisa ugrozi potražnju, i kojima
se dešava da čitaoci odu konkurenciji zbog cena (kvalitet je drugo pitanje),
mogu lako da se suoče i sa padom prihoda od oglašavanja.
Ali, oglašivači
kupuju prostor i na osnovu kvlaiteta prometa određenog časopisa: na osnovu
strukture čitateljstva u pogledu pola, starosti i društvene pripadnosti. Podaci
NRS precizno odražavaju kvalitet čitateljstva, tako da jedan moćan časopis kao
Vouge, sa svojim moćnim i ambicioznim čitateljstvom, ima uticaj na oglašivače
koji u velikoj meri prevazilazi matematiku tiraža ili čak podatke o čitanosti.
Ipak, izdavači koji mogu da naplate kupcima višu cenu za svoj časopis moraju
stalno da opravdavaju tu višu cena ili, u suprotnom, odu na klizav teren
prihoda koji opadaju.
Celokupna istorija biznisa sa
časopisima propraćena je neprekidnim gašanjem naslova koji su gubili novinarski
zamah ili nisu uspevali da privuku pravu publiku po pravoj ceni za svoje
oglašivače. Konkurencija, koja je već postojala na tržištu ili čekala sa
strane, uvek je željna da iskoristi časopis na nizbrdici, što je ponekad
posledica zastarelosti redakcije, a ponekad toga što izdavač nije uspeo da
uravnoteži bitne faktore troškova koji će održavati ekonomsku atraktivnost
časopisa i za čitaoce i za oglašivače.
Umesno je napomenuti da je u celoj
Evropi veliki nedeljnik još popularna i uspešna formula. Nemaki Stern i Neue
Revue, španski Ola! i francuski Paris Match primeri su žanra koji je još uvek
živ i aktivan. Možda bi Velika Britanija hipotetički mogla da povrati iz mrtvih
popularni naslov kao što je Picture Post, ali u praksi dominacija desetine
besplatnih novinskih kolor časopisa i ogromna popularnost televezije morala bi
biti zastrašujuća pretnja potencijalnim visokotiražnim poduhvatima s
člasopisima.
Distribucija je
osnovni motor industrije časopisa – to je funkcija stavljanja časopisa u ruke
čitaoca u pravo vreme na pravom mestu. Dobra distribucija stvara promet s
minimumom rasipanja, po razumnoj ceni za izdavača. Međutim, ova na prvi pogled
jednostavna operacija okružena je teškoćama, problemima, politikom, uzajamnim
optužbama i ponekad (ali, ne često) i haosom.
U ranijim vremenima distribucioja
je u osnovi bila zadatak izdavača, koji je dostavljao primerke svojih časopisa
trgovcima na veliko, a oni ih potom prosleđivali maloprodaji. Ponekad je način
prodaje bio „garantovana prodaja“, odnosno kada bi prodavac bio na gubitku
ukoliko nije prodao sve primerke tokom perioda prpodaje časopisa, ili u skorije
vreme, „prodaj ili vrati“, a to je sistem koji ima za cilj da podstakne
prodavce da budu smeliji u naručivanju, s tim što otvara mogućnosti za gubitke
izdavača. Ali, ovo je uprošćavanje onoga što je postao veoma aložen skup
mogućnosti koje su na raspolaganju izdavačima časopisa.
Ceo lanac distribucije bio je
podvrgnut velikim promenama, koje je u osnovi izazvala novinska industrija
smanjivši broj trgovaca na veliko u celoj Velikoj Britaniji da bi umanjila
troškove i učinila biznis efikasnijim. Mnogi mali privatni i porodični biznisi
priterani su uz zid kada su najveće veletrgovine sklopile poslove po osnovu
ekskluzivnih geografskih ugovora. Velike tri veletrgovine u Velikoj Britaniji i
dalje su WH Smith, John Menzies i Surridge Dawson. Kompanija John Menzies
prodala je sve svoje prodavnice u maloprodajnom sektoru 1998. godine kompaniji
WH Smith i sada se koncentriše na veleprodaju.
Treća sila u lancu distribucije
pojavila se početkom sedamdesetih godina. To je distributer – spona kizmeđu
izdavača i veletrgovca – i na kraju prodavca u maloprodaji. Distributera
angažuje izdavač na brokerskoj osnovi, da bi se bavio prodajom – odgovoran je
za kontakt s veletrgovcima i većim prodavcima u maloprodaji. Mnogi od najvećih
izdavača teže da poseduju i vode sopstvene kompanije za distribuciju, ali koje
sklapaju ugovore i s trećim licima za druge izdavače. Na primer, najveći
distributer u Britaniji je COMAG, koji je u zajedničkom vlasništvu Conde Nast i
National Magazine Company. Ne samo da COMAG distribuira sve naslove koje
objavljuju obe kompanije već ima i druge ugovore i s drugim kompanijama za
distribuciju velikog broja drugih časopisa. Čak i bez ovih klijenata, kompanija
COMAG, kada distribuira kućne naslove, posluje s tako vrhunski konkurentnim
naslovima kao što su Vouge, Harpers&Queen i Tatler. Dominantan finansijski
pertner u COMAGu je National Magazine Company, ali to znači da Conde Nast
(konkurentska kompanija za prodaju oglasnog prostora u časopisima nasuprot
naslovima kompanije National Magazine) ubire deo prihoda od svakog prodatog
primerka uspešnih časopisa kao što su Cosmopolitan i Good Housekeeping.
Koncept sklanjanja ugovora s
trećim licima postao je popularan u ovom biznisu u Velikoj Britaniji. Osim što
distribuira sopstvenih osamdeset ili više naslova, IPC, aktivno podstiče biznis
sa strane. Zajedničku distributersku kompaniju nazvanu Frontline poseduju BBC i
EMAP i ona opslužuje kućne naslove (uključujući Radio Times) i časopise trećih
lica.
Tako direktor za izdavaštvo u
nekom časopisu ima na raspolaganju malo ljudi koje može da okrivi kada
obajšnjava zašto promet opada, ali može naravno, sebi da prepiše sve zasluge
ukoliko se desi obrnuto. Direktor može da krivi distributera, veletrgovca ili
prodavca u maloprodaji, a verovatno ima na raspolaganju i posebnu službu koja
treba da obavlja kontakte sa distributerom.
Distribucija je teška igra, naročito
kada okolnosti postanu nepovoljne. Na pad prometa mogu da utiču različite
stvari – loš uvodnik, slaba naslovna strana, živa konkurencija, nedovoljan
publicitet, manjak oglašivača, kasna isporuka iz štamparije i tako dalje.
Novinska trgovina uopšte deli
se na CTN prodavnice (CTN je trgovička skraćenica na Confestioner, Tobacco,
Newsagent, tri oblika radnji u maloprodaji) kao što su WH Smith, Martins i
Forbuoys, sa mnogo manjih provincijalskih lanaca i radnja sa ćoška, koje još
opstaju u Velikoj Britaniji. U svakom tipu radnje javlja se raznovrsna bponuda:
knjige i kancelarijski pribor, u lancima prodavnica i sve, od pića do bakaluka,
ili čak razvijanja filmova, u radnjama sa ćoška. Svaki maloprodajni objekat će
naplatiti što daje prednost prodaji časopisa, umesto, recimo hrane za pse u
radnji sa ćoška ili prodaji knjiga u lancima prodavnica. Distributeri mogu da
igraju korisnu ulogu kao savetodavci prodavcima u vezi izlaganja robe i
postavljanja boljih stalaka koji mogu da nose više časopisa, poželjno izloženih
celom stranom prema potencijalnom kupcu.
Novinska trgovina u Velikoj
Britaniji može se još pohvaliti sa više od trideset hiljada prodavnica u celoj
zemlji, uprkos tome što ovaj broj tokom godina opada. Mnoge prodavnice otvaraju
se kao „convenience stores“, prodavnice koje su otvorene do kasno u noć ili 24h
na dan i prodaju časopise kao deo svoje opšte mešovite ponude proizvoda. Ali
konvencionalna novinska trgovina, koja često nudi dostavu na kuću, i dalje je
važna osnovica u procesu distribucije časopisa. U celoj Evropi dominantniji su
ulični kiosci koji prodaju novine, duvan i časopise nego specijalizovane
prodavnice novina. Druga ključna prodajna mesta su na železničkim stanicama i
aerodromima.
Uprkos tome što
supermarkewti sve više preuzimaju prodaju časopisa, nezavisni prodavci novina u
Velikoj Britaniji, čiji je tipičan predstavnik radnja sa ćoška koju vodi neki
bivši stanovnik Azije, još ostvaruju 45% prometa, sa godišnjim prihodom koji se
procenjuje na 750 miliona funti. Časopisi nude maržu profita od 25%, a cene
časopisa se obično povećavaju bez mnogo snebivanja. Ovde bude više neprodate
robe nego kada su u pitanju slatkiši, duvan i većina novina. Takođe nedostatak
prostora je problem za manje prodavce novina ali, čak i tako prosečni broj
naslova koji prodaju nezavisni je 472. Lanci prodavnica, koje predvodi WH
Smith, pokrivaju 24% maloprodajnog tržišta.
Sveprisutni
supermarketi su sada značajan činilac za uspešnu prodaju časopisa. U prvo vreme
u Velikoj Britaniji prodaja je bila ograničena na samo dva naslova, Family
Circle i Living. Ova dva časopisa, koji se nisu prodavali u novinskoj trgovini,
posedovao je sada pokojni kanadski novinski tajkun Roj Tomson koji je
izdejstvovao da njegova dva naslova budu ekskluzivno dostupna u supermarketima.
Ne samo da su bili jedini časopisa već su, što je jednako važno, bili smešteni
na izlazu: savršena pozicija za nagon za kupovinu u poslednjem trenutku. Uspeh
časopisa bio je fenomenalan, a Family Circle dostigao je nezapamćeni tiraž od
milon primeraka na vrhuncu svog uspeha. Distributeri i veleprodaja nisu bili
uključeni – Tomsonovo osoblje zaduženo za distribuciju nadgledalo je dopremanje
i distribuciju časopisa. Sveprisutni IPC otkupio je ove naslove od Tomsona
krajem osamdesetih godina i time otvorio vrata za druge časopise koji se
prodaju i na izlazu iz prodavnice, a i na policima untar nje. Tesco je ubrzo
iskoristio prednosti prodaje časopisa, ali Sunsbury’s u početku bio sporiji.
Oba lanca prodavnica i mnogi drugi supermarketi širom Velike Britanije i
kontinentalne Evrope sada su se u potpunosti preobratili zbog velikog profita
koji se ostvaruje prodajom časopisa, naročito onih od interesa za žene.
Sainsbury’s sada objavljuje sopstveni naslov Sainsbury’s the Magazine, koji je
ekskluzivan za njegove radnje i koji je postao bestseler.
Supermarkete snabdeva veleprodaju, iako
postoji bojazan unutar branše da su veliki lanci sada tako moćni da mogu da se stave u poziciju da direktno
prgovaraju sa izdavačem. Ovo u suštini može da ide i na štetu izdavača i,
naravno, na štetu veleprodaje. Izdavači kritikuju supermarkete, dragstore i
javna parkirališta da probiraju najbolje naslove, drugim rečima, da biraju
najveće časopise, one koji se najbolje prodaju i nisu zainteresovani za dostavu
većeg i raznovrsnijeg broja naslova, izvan top 200. Prodavci novina sa ćoška su
nezadovoljni, jer se od njih očekuje da se zamajavaju sa mnogo više naslova
koji nisu privlačni za kupce na brzinu.
U 1995. godine udeo
supermarketa na tržištu časopisa bio je 19%. Konsultanska kompanija Wessenden
Markenting u svom izveštaju Prodaja časopisa u susret 2000. predvideo je
značajan porast ovog učešća na tržištu, na oko 27% na početku milenijuma. Čak i
ova prognoza može se pokazati konzervativnom, kako superstores šire i svoje
ogranke i svoja prodajna mesta za časopise.
Pretplata u Velikoj Britaniji
predstavlja noviji fenomen. U svoje vreme koncept dobijanja sopstvenog primerka
potrošačkog časopisa poštom jednostavno nije smatran praktičnim ili održivim.
Čitaocu su morali biti naplaćivani cena časopisa plus znatni troškovi
poštarine. Pre dana politanske ambalaže, zahvaljujući kojoj proizvod stiže na
odredište ravan i neoštećen, časopis bi stigao u poštansko sanduče presavijen,
a ivice su mučesto bile oštećene lepljivom trakom. (Profesionalni časopisi,
koji nisu bili u opticaju bili su, naravno, u potpunosti zavisni od poštanske
pretplate.) Tako je potencijalni čitalac, recimo, časopisa Good Housekeeping
ili Vouge, mogao mirne duše da proceni da mu je lakše i jeftinije da
jednostvano nazove lokalni WH Smith i kupi svoj primerak, koji bi verovatno u
radnji bio nekoliko dana pre nego onaj kmo stiže poštom.
Ali, biznis se promenio i
krenuo dalje. The British Post Office pojavila se sa predlogom razumne i
održive poštarine za štampane stvari, a politenska ambalaža izazvala je
rvoluciju. Izdavači su počeli uporno da reklamiraju svoje usluge pretplate,
bilo direktno poštom ili samim časopisima. Da bi pretplate učinili atraktivnim
za čitaoce, oni moraju da ih nečim motivišu: pravim popustom, primamljivim
poklonima ili dodacima. Britanski kupci galantno su se odali poštanskoj
pretplati – postoje nacionalni naslovi sa čak 30% prometa koji se ostvaruje na
ovaj način. Skupo je održavati posebna odeljenja koja se bave pretplatnicima, s
pratećim kompijuterskim sistemima i potrepštinama za pakovanje, ali izdavači
dobijaju punu cenu časopisa bez popusta „kolegama“. Sve u svemu,
primerak u pretplati
ima istu težinu za izadavača kao primerak u „normalnoj“ prodaji, kada se
uračunaju različiti dopunski troškovi.
Pretplata ima i jednu
prednost. Primerak u pretplati je prodat primerak i tu nema vraćanja. Tako
izdavači mogu da naruče određeni tiraž iz štamparija sa mnogo više sigurnosti
kada znaju da je određeni procenat već rasprodat.
Novinska trgovina –
maloprodaja, veleprodaja i distributeri – nije oduševljena rastućom
popularnošću pretplate. Prodavci se osećaju oštećenim zato što svaki primerak u
pretplati predstavlja, teoretski ali ne nužno i u realnosti, izgubljen posao za
prodavnice. Ogorčenost prodavca još više raste kada shvate da mnogi od časopisa
na njihovim policama nose reklamu za pretplatu ili letak koji nudi časopis
potencijalno pretplatniku po manjoj ceni od one u prodavnicama. Između izdavača
i trgovca bilo je mnogo rasprava, ali prodaja u pretplati je tako efikasna u
povećanju prometa da se izdavači potpuno oglušuju o proteste zbog nefer
poslovanja koji stižu na njihov račun.
Procenjuje se da prodaja u
pretplati za potrošačke časopise iznosi 11% od ukupne prodaje jednog prosečnog
izdanja, ali je u periodu 1993 – 1996 promet u pretplati porastao za 23%, dok
je promet prosečnog izdanja u maloprodaji uvećan za 6%.
Distribucija časopisa je neka
vrsta rata do istrebljenja, ali ceo sistem zaista radi i milioni primeraka
časopisa prodaju se u maloprodaji, na železničkim stanicama i u CTN radnjama,
kupuju se u supermarketima ili dobijaju poštom.
Distributeri i veleprodaja
potrošili su milione funtiod sredine osamdesetih godina da bi postavili složene
kompijuterske sisteme koji analiziraju obrasce prodaje svakog naslova – gde će
se najverovatnije prodavati i u kojoj količini. Njihovi sistemi će utvrditi
broj primeraka koje prodavac treba da dobije, i mogućnosti za njihovo ponovno
poručivanje kada se sve zalihe rasprodaju. Osmišljavanje sadržaja u jednom
časopisu postalo je gotovo umetnost – neprecizna nauka puna nesavršenosti,
možda, ali racionalizacija i tehnologija neprestano nastoje da učine da ovaj
komplikovani biznis bolje funkcioniše.
U gunguli radnji sa ćoška, lanca
prodavnica, supermarketa i pretplate izdaci potrošača na časopise porasli su za
74% tokom poslednje decenije, dostižući 1,5 milijardi funti u 1998. Ukupan broj
prodatih časopisa sada iznosi više od 1,4 milijarde primeraka godišnje, a i
dalje raste. Ove cifre značajno pomažu eksplozija časopisa za muškarce, „play
station“ naslovi i neprestana međusobna bitka nedeljnika koji se bave poznatim
ličnostima.
Odnos između prodaje
koja se obavlja kroz pretplatu i u maloprodaji vrlo je promenjiv šitom Evrope.
U Finskoj, na primer 91% prodaje časopisa obavlja se u pretplati, a u Švedskoj
i Holandiji 60%. U Francuskoj 70% prodaje obavlja se u maloprodaji, a u
Nemačkoj 56%. U Italiji 81% časopisa prodaje se u prodavnicama, u Norveškoj
65%, a u Irskoj 90%.Grčka se u potpunosti uzdržava od pretplate i sve primerke
prodaje u maloprodaji. A u Velikoj Britaniji, uprkos ogromnom napretku koji su
učinili izdavači, još se 89% naslova proda u maloprodaji.
8.
„Lifestyle“ je parola
mnogo širena u svetu izdavaštva časopisa. Iako je reč možda ušla u širu
upotrebu u šezdesetim i sedamdesetim godinama, koncept je star koliko i sami
časopisi. Uloga uvodnika u časopisu je da uspostavi vezu sa određenim životnim
stilom, ili određenim načinom života onakvog čitaoca kakvog želi da privuče.
Časopisi za žene uvek su bili
otvoreni u pristupu kulturnim podelama među svojim čitateljkama. Prvi časopis
za žene, The Ladies Mercury objavljen je 1693. godine. U njegovoj najavi
stajalo je da ima za
cilj da odgovori na
sva najlepša i najradoznalija pitanja koja se tiču ljubavi, braka, ponašanja,
oblačenja i naravi ženskmog pola, bilo da su u pitanju device, supruge ili
udovice, tako da možemo da pretpostavimo da je urednik želeo da afirmiše
pozitivan životni stil: ne samo žene, već žene sa pozitivnim stavom prema
sopstvenom životu. Kroz vekove časopisi za žene klasifikovali su svoje
potencijalno čitateljstvo u tako širokim kategorijama kao što su domaćica,
zaposlena žena, sportistkinja, dama iz visokog društva, ljubiteljka mode,
politički angažovana, površna, ozbiljna ili bezbrižna žena. U samoj prirodi
izdavanja časopisa je da istraži ove kulturne razlike.
Svaki urednik, svakog
časopisa, pokušava da pronađe taj naročiti životni stil koji će njegov časopis
učiniti nečim što se „mora“ kupiti svake nedelje ili svakog meseca. Jedan
životni stil može da odbije neke druge – časopis za ljubitelje tvorova neće se
nužno dopasti čitaocima časopisa Majesty ili Vouge.
Dani opštih časopisa
odavno su odbrojani. To su bili dani kada su Picture Post i Illustrated bili
najbolje prodavani naslovi sa fotoreportažama, a John Bull i EveryBody’s
donosili teme od opšteg interesa i lako štivo – vesele stripove, priče i romane
u nastavcima. Normalan prodati tiraž ovih naslova bio je oko milion primeraka,
što je brojka koja se mogla lako dostići u danima pre televizije. U SAD,
filmski časopisi dostizali su mega – milone – da bi kasnije odumirali, jer je
televizijska publika smatrala pokretne slike zanimljivijim od nepokretnih, pa
časopisi nisu mogli da se nadmeću s popularnošću televizije. Sve jeftinije
pretplate, sa ciljem da se parira televizijskim milionima, gurnule su časopise
na put propasti. Isti obrazac javio se i u Velikoj Britaniji iznudivši potragu
za životnim stilom čitalaca koji bi oglašivačima donosio segmente one vrste
publike kojoj su izričito želeli da se obrate. Oni su mogli da kupe obiučnu
masu koja se sastoji od miliona potošača, bilo zahvaljujući novinama ili
televiziji. U žargonu izdavaštva, časopisi su nudili pristup zvani „hitac
snajperom“ nasuprot „gađanju sačmarom“ u mase čitalaca.
Još jedan faktor ušao je u
živote izdavača časopisa. Elektronski mediji imaju jednu izuzetnu vrlinu: deluju
veoma brzo. Neka bitna vest odjekne u celoj zemlji ili u celom svetu nekoliko
minuta posle događaja, bilo pomoću radija, televizije, teleteksta ili
interneta. Novine mogu da preuzmu priču narednog dana i osvetle događaj, koji
postaje razumljiviji zbog njihovog komentara ili analize. Tako više ne zavisimo
od svojih novina kada su u pitanju najsvežije vesti – već smo ih čuli i videli
pre nekoliko sati. Tabloidna štampa postala je čak suviše svesna ovog
nedostatka i sve više se okreće ka člancima da bi održala pažnju svojih
čitalaca. Ovi članci često naročito interesuju ženski deo čitateljstva: moda,
lepota, dijete i tako dalje. Studija nekoliko stranica Daily Mail, Express,
Mirror i drugih tabloida (a u izvesnoj meri i ozbiljnih novina) u poređenju sa
istim novinama iz sredine sedamdesetihg potvrdiće ovu tendenciju. Stoga ne može
biti slučajno što je tokom ovog perioda u velikoj meriu opao promet velikih
ženskih nedeljnika. U pedesetim godinama broj prodatih primeraka časopisa Woman
bio je tri miliona primeraka nedeljno, a Woman’s Own je dostigao 2.5 miliona.
Sredinom devedesetih ovakva prodaja opala je za oko 800.000 primeraka svakog
časopisa; veliki deo njihovog prirodnog terena okupirala je popularna štampa.
Mnogi časopisi u istom periodu, sa manjim brojem prodatih primeraka i slabijim
novinarima, nestali su bez traga.
Za jedan časopis mora
biti izvesno da projektuje pozitivni životni stil. Ovaj životni stil neće
neminovno privući ogromnu masu čitalaca – dani nedeljnika sa tiražom od tri
miliona primeraka otišlki su zauvek. Doduše, nedeljnik za žene još nije mrtav,
ali trenutno ih ima trinaest na ovom prenatrpanom tržištiu. Najbolje se prodaje
nemački Take a Break, koji dominira tržištem sa tiražom od 1.5 miliona
primeraka. Ali, ako ovako izgleda pomalo protivurečno, treba napomenuti da
jedan novi sastojak čini deo ove mešavine nedeljnika. Enigmatika i nagradne
igre, koje organizuje Take a Break zauzimamnju mnogo stranica, u mnogim od
nagradnih igara dele se privlačne nagrade, dok ostatak predstavljaju stranice
za ubijanje vremena u pauzi za kafu.
Mesečni časopisi sa
naročitom energijom afirmišu predstavu o određenom životnom stilu. Oni su veoma
jasno podeljeni prema životnim stilovima i aspiracijama svojih pokretača –
opsežan niz „kućnih“ naslova od House and Garden do House Beautiful, ili moda
(Vouge), ili društvo (Tatler, Harpers), ili mršavljenje, lepota, roditeljstvo,
tinejdžeri, venčanja, zanati ili naslovi za mlade ljude kao što su Cosmopiltan,
Company, New Woman i drugi, koji su od sredine osamdesetih godina sve više, i
gotovo opsesivno, okrenuli temama u vezi sa seksom.
Muškarce ne treba
ispustiti iz ove jednačine. Životni stil muškog pola je uvek, iako pomalo
sporadično, bio meta za izdavače časopisa. Prvi časopis za muškarce, The Gentleman’s
Magazine, objavljen je još 1731. godine i zapravo je iskovao naziv „magazin“.
Bilo je nekoliko primeraka časopisa za muškarce u viktorijanskim vremenima, a
žanr je naročito bio živahan između tridesetih i pedesetih godina 20. veka,
kada je akcenat bio na džepnim časopisima sa snažnim humorističkim sadržajem.
Do početka šezdesetih godina oni su prestali da se objavljaju, više kao žrtve
udruživanja izdavačkih kuća iz tog vremena, nego zbog nedostatka publike.
Ponovna pojava časopisa koji
samosvesno ističu životni stil desila se u osamdesetim godinama, sa pokretanjem
časopisa Arena i The Face. Njihova izveštavanje o modi, filmovima, muzici i
putovanjima bilo je biseksualno, ali sa neznatnom pristrašnošću prema
muškarcima. Časopima za muškarce vrata je stvarno otvorila pojava časopisa GQ
izdavačke kuće Conde Nast, britanska verzija odavno etabliranog američkog
naslova. Njega su hitro sledili naslovi kompanije National Magazine, a to su
bili Esquire, FHM, Men’s Healtf, XL, Loaded i Maxim. Izdavači uvek brzo uskaču
u voz, i ovaj iznenadni talas časopisa za muškarce je posledica rivalstva
izdavača, jednako kao i potražnje pripadnika muškog pola, gladnih časopisa
namenjenih njima.
Tržište časopisa za muškarce je
uspeh svojstven dvadesetim godinama 20. veka. Od sporih početaka „style“
naslova, eksplozija je nastalapokretanjem Loaded u vlasništvu kompanije IPC –
sve sami momci, prsate devojke i pivo – što su ubrzo sledili i podržavali FHM i
Maxim. Sve rekorde u broju prodatih primeraka oborio je FHM, nadmašivši sve
druge mesečnike, muške i ženske. Šest vodećih naslova ima tiraž više od dva
miliona primeraka i žanr je formirao naslove koji sada pokrivaju niše unutar
pojedinih tržišnih niša. Mit da muškarci ne čitaju časopise, osim sportskih i
hobi časopisa, uništen je zauvek.
The Spectator, prvi
put je objavljen 1828. godine, posluje bolje nego ikad sa prodajom od pedeset
hiljada primeraka nedeljno. Iako je glavni deo redakcijskog sadržaja politički,
časopis donosi mnoge članke o knjigama, umetnosti i opšte komentare. On
značajno bolje stoji nego New Statesman, koji je spao sa nekadašnje slave od
sto hiljada primeraka na jednu petinu te cifre. The Economist je doživeo
impresivan internacionalni uspeh, ali njegov sadržaj zauzimaju finansijski i
biznis komentari. I Time i Newsweek (vodeći američki informativni časopisi)
imaju svoja britanska i evropska izdanja, ali nikada nisu dostigli prestiž ili
prodaju koju žele. Afiniteti njihovih redakcija su možda prefiše transatlanski.
Evropa još objavljuje svoje
velike opšte časopise u nekoliko zemalja (Paris Match, Stern, itd.), ali bilo
bi vredno napomenuti da ovde televizijsko oglašavanje nema tako popularnu
dominaciju, kao što je slučaj u Velikoj Britaniji ili SAD.
Važno je pomenuti i
časopise sa televizijskim programom, koji su doživeli šok kada je pravo
objavljivanje televizijskog programa „dekontrolisano“ sredinom osamdesetih
godina. Ovo je značilo da sve novine mogu da objavljuju detaljne programe i da
pravo objavljivanja TV programa više nije ekskluzivno vlasništvo bilo BBc –
jevog časopisa Radio Times ili ITV – jevog časopisa TV Times. Ubrzo su se
pojavila još dva nedeljnika – TV Quick nemačke kompanije H. Bauer i What’s On
TV u vlasništvu IPC – a. Zajedno oni prodaju više od pet miliona primeraka
svake nedelje, što je zanimljiv podatak sa obzirom na besplatne i opširno
opisane detalje o televizijskom programu u svim novinama. Ali, televizijski
časopisi objavljuju mnoštvo članaka o raznim ličnostima i onome što se dešava
iza kulisa, tako da se može prihvatiti da, na neki način, oni predstavljaju
časopise o životnom stilu – ako smatrate televizijske zavisnike segmentom
tržišta, a gledanje televizije životnim stilom.
9.
Časopisi za kupce, naslovi koji
se objavljuju pod ugovorom sa različitim kompanijama i, bili dele besplatno,
bilo prodaju kupcima, doživeli su od 1990. godine porat prometa od gotovo 300%.
Redakcijski i produkcijski standardi ovih naslova su visoki, a Redwood Publishing,
John Brown i Premier su tri najveća specijalizovana izdavača koji na ovaj način
rade za klijente. Distribucija časopisa za kupce menja se poslednjih godina, sa
sve većim brojem naslova sa visokim cenama koji se distribuiraju novinskim
kioscima i maloprodajnim objektima. Ali, većina časopisa još se izlaže ili
distribuira na prodajnim mestima klijentima. Godišnji promet ove podindustrije
dostigao je 250 milkiona dolara 1999. godine i u brzom je usponu.
Robne kuće, finansijske
institucije, agencije za promet nekretnina, avionske kompanije, proizvođači
automobila, kompanije za kablovsku i satelitsku tehnologiju, organizacije
starijih građana i kompanije koje se bave kreditnim karticama tipični su
uspešni i izdašni korisnici časopisa za kupce. The Automobile Association šalje
svoj časopis na gotovo četiri miliona adresa, a Sky TV svakog meseca tri i po
miliona. Saga Magazine namenjen starijim građanima, šalje se na više od 800
hiljada adresa. Kompanija Marks & Spancer, jedan od pionirskih naručilaca,
distribuira milion primeraka – besplatno za vlasnike članskih kartica, a po
ceni od jedne funte za ostale građane. Sainsbury’s ima ekskluzivni časopius –
luksuzni proizvod koji se prodaje jedino u njihovim robnim kućama, u više od
400 hiljada primeraka, po konkurentnoj ceni od jedne funte.
Časopisi za kupce bio je
jedan od najuspešnijih sektora industrije časopisa u devedesetim godinama 20.
veka i po svemu sudeći u budućnosti će se i dalje širiti.
10.
Budućnost industrije časopisa je
svetla. Stanje stvari u u ovoj oblasti pokazuje viši stepen profesionalizma
nego ikada, u pogledu redakcijskog rada, poslovanja i korišćenja tehnologije.
Racionalizacija izdavačkih kompanija i metoda distribucije, zajedno sa visokim
standardima samih časopisa, ukazuje na industriju koja zna kuda ide i koja ima
sposobnost da se nadmeće sa megadolarima koji se sipaju u novinske i
elektronske medije.
Časopisi imaju strateške
prednosti. Uverili smo se u njihov jedinstveni kvalitet u klasifikaciju
publike, što je od pomoći oglašivačima i predstavlja prednost u njihovom dugom
životu u poređenju sa efemernim bljeskom televizijske ili radi reklame, ili
nužno ograničenom periodu prodaje dnevnih ili vikend novinskmih izdanja. Časopisi
imaju moć prisustva, kvalitet prezentacije, prekaljene redakcijske talente i
sposobnost da govore svojoj publici sa autoritetom, energijom i jedinstvenim
kvalitetom komunikacije „jedan na jedan“.
Industrija časopisa je tako
raznovrsna i tako briljantna u iznalaženju čitalaca među stotinama kategorija
pismenih, od živopisnog tržišta za žene, do sportova i hobvija, profesionalnih
naslova, eksplozije kompijuterskih časopisa i hiljade biznis naslova koji
pokrivaju svaku moguću profesiju. Možda su tračevi iz društva u časopisu Hello!
ili seksualni proizvodi u časopisu Cosmopolitan ono što pravi glavne naslove,
ali treba imati u vidu i značaj poslovnih i profesionalnih časopisa koji su
poželjna, esencijalna literatura za svakog stučnjaka u nekoj oblasti. Časopisi
kao što su New Scientist, Farmers Weekly, The Economist, The Lancet, The
Builder, Nursing Mirror, The Grocer i Caterer and Hotelkeeper, uzmimo samo neke
nasumične primere, podupiru tradiciju u sopstvenim sferama uticaja i predstavljaju
paradigme jedinstvene moći i prestićža u biznisu sa časopisima, U celoj Evropi
izdavači obezbeđuju čitaocima veoma poštovane profesionalne časopise posvećene
različitim delatnostima.
Posted to Generalna
09/23/2011
Edit
1.1
Pojam
montaže
Montaža (od francuske reči montage – spajanje, sklapanje), kako i
sama reč govori, predstavlja proces spajanja, sklapanja i obrađivanja nekog
audiovizuelnog materijala u jednu jedinstvenu celinu. Najjednostavnije rečeno,
montaža je spajanje kadrova. Kod analogne ili filmske montaže, radi se o
lepljenju filmske trake posebnim, za tu svrhu stvorenim, prozirnim trakama, a
kod elektronske ili digitalne montaže se promene kadra izvode kompijuterski, uz
pomoć adekvatnog softvera. Tako stvari stoje ako ih posmatramo tehnički.
Autorski gledano, radi se o jednom od
izražajnih sredstava filma ili televizije u kojem autor povezujući kadrove u
scene i sekvence stvara smislenu celinu, a gledano sa umetničke strane, montaža
je završni čin procesa stvaranja filma. Još od 1925. godine razvijao ju je
Sergej Ajenštajn, reditelj, arhitekta i inženjer, a do danas je postala
izuzetno složen proces kojim se još dodatno proširuju mogućnosti filmske
umetnosti. Vrlo često za montažu nalazimo i izraz nevidljiva umetnost, jer je uspešnost montažera tim veća, što
gledalac nije svestan njegovog rada, već je usresređen na sam tok radnje filma.
Filmski montažer je osoba koja
obavlja montažu slažeći snimljeni materijal. Njegov posao nije samo mehaničko
povezivanje delova filma, sečenje viškova ili montaža prizora dijaloga.
Montažer mora upotrebljivati svoju kreativnost kako bi uskladio sliku, priču,
dijaloge, muziku i glumačku izvedbu u jednu koheziju, pa kažemo da on ima
dinamičku ulogu u procesu stvaranja filma. Montažeri slike su se nekada bavili
samo slikom, dok su montažeri zvuka, muzike i vizuelnih efekata bili više
vezani za druga usmerenja.
Sa napretkom digitalne montaže ipak
su filmski montažeri, zajedno sa svojim asistentima, postali odgovorni za više
područja rada na filmu koja nisu izvorno njihova. Danas je uobičajno da
montažer ubacuje muziku, slaže vizuelne i zvučne efekte itd... Obično se radi o
privremenim umecima koje specijalizovani timovi kasnije zamenjuju rafiniranim
elementima.
Filmska montaža se kao umetnost
može koristiti na raznovrsne načine. Ona, između ostalog, može biti
provokativna, može biti labaratorija eksperimentalnog filma, može iz glumca
izvući potpuni emocionalni naboj, može promeniti tačku gledišta za dati
događaj, može voditi fabulu ili joj diktirati ritam, zatim stvoriti iluziju
opasnosti kada je nema, a čak može i uspostaviti podsvesnu vezu sa gledaocem.
1.2
Vrste
montaže
Postoje i neke vrste montaže koje se
razlikuju jedna od druge na nekoliko načina. Prva i osnovna podela je na:
1.
Dramaturška
montaža
2.
Asocijativna
montaža
3.
Tehnička
montaža
2. Dramaturška
montaža
Dramaturška montaža predstavlja
proces u kojem do izražaja treba da dođe element montažerske domišljatosti i
kreativnosti. Putem ove montaže se oblikuje priča filma. Ona se deli na:
-
linearnu
montažu
-
paralelnu
montažu
-
sinhronu
montažu
-
retrospektivnu
montažu.
2.1
Linearna
montaža
Linearna montaža je u svojoj osnovi
mehanički proces, jer podrazumeva korišćenje kamere, vcr – a, titlera, video
miksera itd. Ova tehnika montaže odvija se linearno što znači rez po rez (ili
serijom rezova) do završetka kreiranja video materijala. Linearna montaža može
biti:
a)
Montaža
pomoću kamere, gde su svi kadrovi snimani tako da im nije potrebna dodatna
montaža, dakle snimani su redom koji je predviđen scenarijom i u trajanju su
koji je takođe predviđen scenarijom.
b)
Montaža
kamere – VHS, gde kadrovi nisu snimani po redu i u trajanju predviđenim
scenarijom, već se nepotrebni delovi brišu prilikom kopiranja tj prenosa
materijala sa kamere na VHS. Ovakav način montaže može biti A Roll kada se na
VHS prebacuje sa jednog izvora kamere ili A/B Roll kada se to čini sa dva
izvora.
c)
Interesantnije,
kako samo ime kaže znači da novi materijal snimamo preko postojećeg, te tako
brišemo.
2.2
Paralelna
montaža
Paralelna montaža je postupak u
kojem se naizmenično prate dva događanja koja su povezana svojim uzrokom ili
ciljem. Najviše je možemo videti u akcionim filmovima kada se dve dinamične
scene odvijaju istovremeno, ali na različitim mestima.
Jedan od primera jeste kada se
prikazuje osoba koja šeta, pa zastane jer joj se učini da je neko prati, ali
nije sigurna te polagano nastavi dalje. Onda imamo kadar na noge i korake osobe
koja je prati, pa na lice uplašene osobe, pa opet na korake, a onda opet na
osobu koja se prati. To je dakle montaža u kojoj se paralelno odvijaju te dve
radnje. U ovom specifičnom slučaju najverovatnije će se kadrovi između praćene
osobe i pratitelja sve brže menjati da bi se na kraju oba aktera videla u
jednom kadru.
2.3
Sinhrona
montaža
Sinhrona montaža je postupak gde se
montiraju dve istovremene radnje na različitim mestima. Ovakva montaža je
recimo prisutna kod akcionih filmova ili trilera, gde se događaju potere za
neprijateljima, lopovima, kriminalcima...
2.4
Retrospektivna
montaža
Ova montaža predstavlja vraćanje radnje
ili priče filma u prošlost, koja je usko povezana sa filmom. Dosta se često
koristi kod dokumentarnih filmova, gde se koristi arhivski materijal, a neretko
je prisutna i u igranim filmovima i ostalim žanrovima.
3. Asocijativna
montaža
Asocijativna ili idejna montaža je
najmlađa vrsta montaže, koja je nastala iz jedne vežbe u kojoj su učestvovale
tri grupe. Svakoj grupi prikazan je isti kadar čoveka koji sedi za stolom,
nakon koga je dolazio drugi, za svaku grupu različiti kadar. Zadatak je bio
odrediti emociju koja se oseća tokom tog kratkog filma.
Prva grupa videla je čoveka za stolom,
a zatim i tanjir supe. Druga je videla devojku, a treća grob, i skladno tome
jedni su osetili glad, drugi čežnju, a treći tugu. Radi se dakle o montaži u
kojoj ne opažamo prostornu, vremensku ili uzročno – posledičnu vezu, već se
veza među kadrovima stvara gledaočevim asocijacijama.
Asocijativna montaža se deli na:
-
kreativnu
montažu,
-
analogiju,
-
montažu
antiteze,
-
polifonu
montažu i
-
lajtmotiv.
3.1 Kreativna montaža
U ovoj vrsti asocijativne montaže,
gledalac donosi zaključak na osnovu kadrova od kojih ni jedan ne nosi to
značenje. To je takozvano stvaranje filmskog prostora. Jedan od filmova gde je
korišćen ovaj vid montaže je američki vestern Sema Pekinpaha The Wild Bunch
snimljen 1969. godine.
3.2 Analogija
To je vrsta montaže gde se vrši
poređenje vizuelnih značenja. Dlosta se često koristi u horor filmovima. Na
primer: U jednoj sceni se očekuje ubistvo, a druga scena prikazuje sečenje
mesa, gde gledaoc pri prvom pogledu na tu scenu zan da će se dogoditi neko
ubistvo.
3.3 Montaža antiteza
To je vrsta asocijativne montaže gde
se radi na procesu konstrukcije nekog događaja. Ovakvu vrstu montaže uveo je
reditelj Sergej Ejnštajn i vezao ju je za šokantne događaje u filmu.
3.4 Polifona montaža
Ova montaža predstavlja serije lako
shvatljivih značenja kojima se ostavlja utisak nekog specijalnog svet. To su
uglavnom uvodne sekvence ili kratki spotovi.
3.5 Lajtmotiv
Lajtmotiv je povratni motiv. To je
zapravo vrsta asocijativne montaže gde se neki kadar često ponavlja i
karakterističan je za sadržaj ili ideju filmske priče. Kod holivudskih filmova
jedan od primera lajtmotiva je američka zastava koja se nalazi u kadru i
povezana je sa radnjom filma ili filmske priče.
4. Tehnička
montaža
Tehnička montaža je vrsta montaže
koja ima tri osnovne osobine, a to su:
-
neprekidnost
-
orjentacija
-
ritam.
Pomoću neprekidne
montaže, konstruiše se scena kojom želimo postići privid da se prizor odvija u
jednom prostoru, u vremenskom kontinuitetu i to je najčešća vrsta montaže, dok
se prekidna montaža koristi kada se želi postići utisak da je između dva kadra
prošlo više vremena. Što se tiče ritmičke osobine tehničke montaže treba istaći
proces bržeg smenjivanja kadrova. To je montaža koja je uvek u službi
određivanja ritma i dinamičnosti filma. Kod nje se priča ili naracija podređuje
ritmičkom sledu kadrova koji deluju na gledaoca i stvaraju željeni utisak, a to
je u ovom slučaju napetost. U mnogim holivudskim filmovima korišćena je montaža
koja se direktno odnosi na priču filma i bez koje bi jednostavno bilo nemoguće
producirati ovakve filmove. Čist primer su za to Titanik i Armagedon.
5. Fotomontaža
5.1 Početak fotomontaže
Trebalo bi se podsetiti da su
metodi montaže bili kroz istoriju umetnosti korišćeni u najrazličitijim
oblicima. Slikarstvo, vajarstvo, arhitektura — sve ove discipline su se u nekom
obliku bavile kolažima, u cilju boljeg i bržeg plasiranja neke ideje. Razlog
zbog koga su freske, u trenutku kada je Hrišćanstvo proglašeno za zvaničnu veru
u Rimu, bile prihvaćene je da bi se narodu, koji je u ogromnoj većini bio
potpuno nepismen, na shvatljiv način predstavilo ono za šta bi im inače trebalo
čitanje i razumevanje Biblije. Dakle, da im približi poruku koju oni ne bi mogli ni da
pročitaju ni da razumeju.

Kasnije, a najpre sa renesansom,
pravljene su kompozicije koje su bile namenjene učenim ljudima koji bi dugo
posmatrali i analizirali koje su međusobne veze predmeta i pojava. Te
kompozicije ogromnih formata imale su na desetine figura, komplikovane prostore
ispunjene najrazličitijim predmetima. Rađena je ogromna količina skica i malih
studija, a konačne figure su formirale vrlo precizno utvrđenu kompoziciju. Način
na koji su se stari majstori od početne priče (mit ili biblijska priča) do
završne kompozicije bavili razradom pojedinačnih figura, odnosa elemenata,
navođenja pogleda i ostalih kompozicijskih elemenata, od ogromne je pomoći za
svako bavljenje kompleksinim kompozicijama.
Dok je očigledna svrha ovih slika
narativnost, pa samim tim i postoji logična potreba i opravdanost za montažom,
u fotografiji je problem izgledao malo drugačije.
5.2 Montaža u fotografiji
Na temu istine u fotografiji mnogo
se pričalo i u 19. a pogotovu u 20. veku. Baš kada je fotografija počela da se
odvaja od okova realizma, pojavila se digitalna fotografija. I opet sve
ispočetka – diskusije o tome da li je fotografija trenutak realnosti, da li se
fotografija prelaskom u nematerijalno još više udaljila od realnosti itd.
Zaista, ponekad izgleda da će fotografija večito biti mali sluga realizma – da
predstavlja trenutak stvarnosti.
Međutim, biolo je i onih koji su
uvideli da potencijal u direktnom menjanju fotografije – zapravo korišćenjem
fotografije kao polazne osnove u kreiranju novih slika. Prvi fotografski kolaž
Dva životna puta napravio je Oskar Gustav još 1857. godine, da podsetim to je
oko 133 godine pre prvog fotošopa.

Možda će čudno zvučati da je ova kompozicija
dočekana oštrom kritikom. Prikazivanje golog tela, iako svakodnevna pojava
Viktorijanskog perioda, posredstvom fotografije kao da je dobijala isuvišne
realni, ’’prljavi karakter’’. Isto tako, stvaranje narativnih kompozicija
montiranjem više zasebnih studija praktično postoji od nastanka civilizacije.
Ono što je bio glavni razlog kritike je činjenica da se radi o fotografiji,
koja predstavlja mehanički zabeležen crtež svetlosti. Pogotovu se u ranom
periodu tako formulisala. Bilo je strašno da neko tako grubo kalupi realnost
kao da time ponižava samu srž fotografije – da beleži istinu.
Ipak, fotomontaža nije
uzimala maha sve do početka 20. veka kada je pod okriljem dadizma ustanovljena
ova tehnika manipulisanja fotografijom. Zasnivala se na vizuelnoj anarhiji, na
cepanju fotografije iz svog konteksta i uklapanjem sa raznim drugim
fotografijama, iliustracijama, novinskim isečcima. Doživela je veliku upotrebu
u novinama, propagandi i plakatima, a odražavala je i izvesni bunt protiv
umetnosti Salona, ali je podstaknuta i avangardnim umetničkim pokretom koji je
prethodio.

5.3 Fotomontaža danas
Motivisana velikim
brojhem alata za obradu fotografije, opšte, fotomontaža se naglo počela
razvijati i primenjivati. Posebno je primetna u satiri i karikaturi, ali i u
reklamnoj industriji. Međutim metod je i danas isti – iseći više različitih
fotografija i poređati ih na pozadinu. Uz dobru ideju, pažljivu pripremu i
stručan tim, efekti koji se mogu postići bi sigurno zamislili sve one koji su
kritikovali montažu Oskara Gustava iz 1875 godine.


Konstruisanje ubedljive
montaže često zahteva veliki tim ljudi različitih profila. Postoje fotografi
koji prave tako kompleksne konstrukcije koje zahtevaju ogroman broj učesnika –
da vremenski i finansijski pariraju sa svojim prethodnicima koji nisu imali ni
posebnu mehaničku, a kamoli digitalnu pomoć. Glavni element visoko ubedljive
fotomontaže je upravo njena nadrealnost. U odnosu na tradicionalne slike,
fotografiji verujemo kao odrazu stvarnosti, tako da nam je vrlo ubedljiv svaki
prikaz fotografije u nerealnom ili nama nepoznatom kontekstu.
U produkciji kompleksnih montaža
sarađuje se sa slikarima, vajarima, 3D modelarima, ilustratorima, scenografima,
kostimografima, maketarima, stolarima itd. Zapravo, izražen je trend o
kombinaciji više medija, kako u izradi tako i u prezentaciji. Sa napretkom
digitalne grafike smanjuje se potreba za fizičkom produkcijom nekih elemenata.
6. Zaključak
Montaža je komunikacijska praksa
temeljena na rezu koja potiče gledaoca da izvede zaključak o značenju niza
kadrova u odrednicama najboljeg mogućeg objašnjenja tog niza.
Ovaj seminarski rad ću završiti rečima
Sergeja Ejnšrajna:
’’ U slučajevima gde se montaža opire tradicionalnim
indukativnim premisama gledalac će, da bi objasnio montažne postupke, morati
zapaziti kako je moguće njeno proširenje ili kao osporavanje njenih ukorenjenih
metoda. Isto će tako morati i upotrebiti i svoje poznavanje kako bi objasnio
montažu. Gledaoc objašnjenje neće pročitati, već zaključiti. Tamo gde
objašnjenja nema, gledaoc će montažu oceniti kao besmislenu ili pogrešnu.
Ovakav pristup pripisuje filmskom autoru da montažom natera gledaoca da sam
donosi svoje zaključke. Većina će autora, naravno, zahtevati čak još veću
odgovornost. Naime, odlučni su u tome da u gledaocu probude tačno predodređeno
shvatanje niza kadrova.’’
Posted to Generalna
09/23/2011
Edit
Gledajući unazad ne
ekonomski razvoj koji su tokom devedesetih dostigle pojedine ekonomski jake
države, vidimo da je u njima došlo do, prvo, promena politike uzrokovanih
naglim stvaranjem znanja i usvajanjem novih praksi za upravljanje tim znanjem
i, drugo, do promena usled pojave novih tehnologija.
Jedna od posledica
novog obrasca globalne trgovine koji se pojavio početkom devedesetih godina bio
je početak slobodnog povezivanja trgovačkih zakona sa pravom o upravljanju
intelektualnom svojinom, kada su neke napredne zemlje počele da ’’koriste
trgovinske mere kako bi obuzdale pirateriju prava intelektualne svojine u
drugim zemljama’’. Između ostalog, to je dovelo do uključivanja sporazuma TRIPS
u okvir multilateralnih trgovinskih pregovora unutar Urugvajske runde. Taj
sporazum je ustanovio globalne standarde za zaštitu intelektualne svojine koji
će u određenom vremenskom periodu važiti kako u razvijenom zemljama tako i u
zemljama u razvoju, a uključuju pojačanje zaštite intelektualne svojine i
granične mere.
Brz razvoj novih tehnologija
doveo je do prilagođavanja preovlađujućim režimima intelektualne svojine, a u
nekim slučajevima i do njihove kritike. Ta obuhvatna tehnološka revolucija je
dodirnula mnoge oblasti, a između ostalih, tehnologiju informatike i
komunikacija, biomedicinska istraživanja i razvoj novih lekova, digitalnu
tehnologiju, nove materijale izuzetnih osobina, veštačku inteligenciju, i
virtualnu trgovinu u kibernetičkom prostoru. Posebno su prilagođavanje sistema
zaštite intelektualne svojine u kibernetičkom prostoru postavili mnoge značajne
izazove.
U slučaju
biotehnologije razvoj novih istraživačkih sredstava u oblasti genetičkog
inženjerstva imao je velikog uticaja na poljoprivredne i biotehnološke
istraživačke programe. U poljoprivredi je značaj intelektualne svojine
tradicionalno bio ograničen, jer se najveći deo istraživanja i razvoja odvijao
preko ustanova javnog sektora. Biotehnologija je međutim podstakla okretanje
privatizaciji i podigla poverenje u intelektualnu svojinu. Dodatni nivo
složenosti nastao je upotrebom raznolikog biološkog ili genetičkog
istraživačkog materijala iz sveta u razvoju koji inače ima bogate genetske
resurse.
Zajednička primena
računarske i telekomunikacione tehnologije, koja se održava na internetu,
postavlja još jedan skup problema pred režime intelektualne svojine. Sa
nekoliko pritisaka na tastaturu svako može anonimno sa brojnih sajtova iz
čitavog sveta presnimi materijal zaštićen autorskim pravom.
Ovo su samo primeri o
tome kako se sistem intelektualne svojine integriše u ekonomiju znanja, i kako
on postavlja zanimljive izazove industriji, planerima vladajuće politike,
naučnicima i istraživačima kako u razvijenim, takmo i u zemljama u razvoju.
Posted to Generalna
09/23/2011
Edit
Autorsko pravo se
sastoji od skupa prava koja se dodeljuju autorima za kjniževna ili umetnička
dela. Ovi stvaraoci i njihovi naslednici, poseduju isključiva prava da koriste
ili ovlaste druge da koriste njihovo delo pod dogovorenim uslovima. Autor dela
može da zabrani ili autorizuje na primer:
-
reprodukovanje
dela u različitim oblicima, kao što su štampana izdanja ili fonozapisi;
-
njegovo
javno izvođenje, kao u slučaju dramskih ili muzičkih dela
-
njegovo emitovanje,
putem radija, televizije i satelita
-
njegovo
prevođenje na druge jezike, ili adaptaciju, kao što je adaptacija romana u
scenario za film.
Autorskim pravom
regulisana je zaštita dela različitih umetnosti – slikarstva, muzike, poezije,
drame, kjnige, arhitekture i koreografije, kao i dela koja se obično ne
smatraju umetničkim, poput računarskog softvera, mapa ili tehničkih nacrta.
Srodna prava su se u
poslednjih pedesetak godina razvila ’’oko’’ autorskog prava i uključuju pravo
interpretatora na njegovo izvođenje, pravo proizvođača fonograma na zabeleženi
zvuk i pravo proizvođača emisije na njeno emitovanje.
Mnoga autorska dela
zaštićena autorskim pravom za svoje širenje zahtevaju masovnu distribuciju,
komunikaciju i finansijske investicije (na primer izdavanje, zvučno snimanje,
filmovi). Stoga autori često ustupaju prava na svoja dela pojedincima ili
kompanijama koje mogu da ih pakuju, iznose na tržište i stavljaju u promet u
zamenu za plaćanje autorkse naknade. Ova imovinska prava su vremenski
ograničena, u saglasnosti sa relevantnim WIPO propisom, na životni vek autora
plus pedeset godina nakon njegove smrti. U nekim zemljama ovaj rok je produžen
na sedamdeset godina. Autorsko pravo može da obuhvati i moralna prava, koja
podrazumevaju pravo da se naglasi autorstvo dela i pravo da se zabrane izmene
koje bi mogle nauditi ugledu stvaraoca.
Posted to Generalna
09/23/2011
Edit
Oglašavanje predstavlja informaciju koju u medije
plasira identifikovani naručilac koji plaća vreme i prostor za to. To je
kontrolisani metod objavljivanja određenih poruka u medijima.
I dok publicitet u
medijima ne može da se kontroliše, naručioci reklama kontrolišu sadržaj i vreme
kada je nešto objavljeno, zato što plaćaju medijima za reklamni prostor i
vreme. I publicitet i oglašavanje predstavljaju vid posredne komunikacije, ali
oglašavanje pruža naručiocu mogućnost kontrole nad objavljivanjem.
Mnogi povezuju
oglašavanje sa marketingom, jer i jedna i druga aktivnost nastoje da prodaju
robe i usluge, ali to nije jedina svrha oglašavanja. U odnosima s javnošću
oglašavanje se koristi da bi se približili onom delu javnosti koji ne spadaju u
potrošače, kojima se inače bavi marketing.
Organizacije koriste
oglašavanje za potrebe odnosa s javnošću onda kada nisu zadovoljne kako o njima
izveštavaju mediji, da osećaju da se njihov pogled na stvari ne predstavlja
objektivno, kada smatraju da njihove javnosti ne shvataju određene probleme ili
se osećaju apatičnim, ili kad pokušavaju da daju svoj glas za neki određeni
cilj.
Uz adekvatan budžet,
organizacije koriste oglašavanje kako bi stekle kontrolu nad sadržajem,
vremenom i plasiranjem PR poruka u medijima.
Primeri:
Sedamdesetih godina
20. veka, kompanija Mobil Oil (danas Exxon Mobil) počela je da koristi tzv.
’’advertoriale’’, teksttove koji su se nalazili odmah pored uvodne reči
urednika u časopisima ’’da bi raspravljali o brojnim javnim pitanjima, sa
ciljem da dopru do kreatora javnog mnjenja’’. Tadašnji potpredsednik odeljenja
za odnose s javnošću u Mobilu rekao je da je predsednik Mobila želeo da stavovi
vezani za politička i ekonomska pitanja postanu deo javne rasprave. Ova reklama
nije imala za cilj bolju prodaju Mobilovih proizvoda. Časopis Minnesota Law
Review ovakvu udruženu reklamu opisao je kao ’’hibridnu kreaturu stvorenu da bi
se uz pomoć metoda plaćene reklame postigli PR ciljevi’’.
Posted to Generalna
09/21/2011
Edit
Publicitet čine informacije dobijene od spoljnog
izvora kojeg koriste mediji, jer poseduju vrednost vesti. To je nekontrolisani
metod medijskog plasiranja određenih poruka, jer izvor informacija ne plaća
medijima tu uslugu.
Kao primer publiciteta
može poslužiti tekst u finansijskoj rubrici o povećanim zaradam koje ostvaruje
neka korporacija, članak izvesnog kolumniste o tome kako napreduje kampanja za
prikupljanje dobrotvornih sredstava, reportaža u rubrici o zdravlju u kojoj se
piše o najnovijim naučnim otkrićima vezanim za rak, kalendar pojavljivanja vaše
omiljene muzičke grupe, prilog u dnevniku o ceremoniji otvaranja novog gradskog
centra. Te priče sastavilo je odeljenje za odnose s javnoscu unutar
korporacije, u dobrotvornim organizacijama direktori za razvoj i odnose sa
donatorima, biroi za vesti na medicinskom fakultetu, publicista određene
muzičke grupe, ili gradonačelnikov agent za odnose sa medijima (često se naziva
i ’’sekretar za štampu’’).
Pisani mediji obično
dobijaju pisanu objavu nečega, reportažu sa fotografijama ili novinarski paket
koji se sastoji od propagandnog materijala u kome se nalaze i dodatne
informacije. Elektronski mediji obično dobijaju ’’košuljicu’’ za emitovanje
vesti, neki snimljeni intervju, objavu nečega u vidu video vesti ili novinarski
paket u kome se nalaze materijali pogodni za emitovanje. Da bi uspeo u
stvaranju publiciteta, određeni izvor mora da zna koje će informacije privući
pažnju medija, da pronađe onaj aspekt koji poseduje vrednost vesti, a zatim
napiše i upakuje informaciju na odgovarajući način za svaki medij ponaosob. Takođe
je od velike pomoći ukoliko među novinarima imate reputaciju pouzdanog izvora
informacija.
Događaji dovoljno
interesantni da dospeju u vesti takođe stvaraju publicitet tako što privlače
medijsku pažnju. Ceremonije postavljanja kamena temeljca, presecanje vrpci,
ceremonijalna proglašenja, dodela počasnih diploma, ponovni susreti, ceremonije
predaje u rad nekih objekata, potpisivanje ugovora ili zakona, maratonske trke,
organizovani protesti, pres konferencije i drugi ’’medijski događaji’’ kreiraju
se kao ’’vesti’’.
Model sprovođenja
odnosa s javnošću kroz publicitet može se sresti i pod nazivom ’’javno
informisanje’’. ’’Iznošenje naše verzije priče’’ još uvek ostaje najčešće
korišćen model odnosa s javnošću u praksi. Mnogi menadžeri i klijenti
unajmljuju PR stručnjake da bi obezbedili neophodnu medijsku podršku koja će
određenu organizaciju prikazati u lepom svetlu. Oni koji u praksi koriste model
publiciteta, po pravilu, započeli su svoje karijere kao novinari i koriste
svoje poznavanje medija da bi kreirali poruke i događaje koji će privući
medijsku pažnju.
Posted to Generalna
09/21/2011
Edit
Patent je isključivo
pravo dodeljeno za pronalazak (proizvod ili proces koji omogoćuje da se nešto
uradi na nov način, ili koji nudi novo tehničko rešenje za neki problem). On
pruža zaštitu za pronalazak u ograničenom vremenskom periodu – obično 20 godina
od dana podnošenja u zemlji ili zemljama gde je patentiran – u zamenu za
stavljanje pronalaska na raspolaganje javnostiod strane pronalazača. Vlasnik
patenta ima pravo da odluči ko može - a ko ne – da koristi patentirani
pronalazak, i može da dozvoli ili licencu drugima da koriste pronalazak po
obostranim dogovorenim uslovima. Vlasnik takođe može prodati pravo na
pronalazak nekom drugom, ko će postati novi vlasnik patenta. Kada patent
istekne, okončava se i zaštita, a pronalazak može da koristi bilo ko.
Žig
Žig ili oznaka je
karakteristično ime, logo ili znak koji utvrđuje poreklo robe ili usluga.
Žigovi pomažu potrošačima da razlikuju proizvode jednog porekla od onih dugog
porekla. Žig pruža zaštitu svom vlasniku tako što isključuje zabunu o poreklu
povezanu sa distribucijom robe ili usluga, ili kroz davanje licence drugima da
se njime služe. Period zaštite je različit, ali žig može da bude trajno važeći,
kroz stalnu komercijalnu upotrebu ili registraciju i proces obnavljanja.
Patenti i žigovi se
zajednički nazivaju ’’industrijskom svojinom’’.
Posted to Generalna
09/21/2011
Edit
Od vremena nastanka
dva stožera intelektualne svojine – industrijske svojine i autorskih prava –
razvijeni su još neki njeni oblici, bilo kao podvrsteveć postojećih prava
intelektualne svojine, bilo kao novi oblici.
Konvencija kojom je
1967. godine ustanovljena svetska organizacija za intelektualnu svojinu (WIPO)
pojašnjava da će izraz ’’intelektualna svojina’’ označavati prava koja se
odnose na:
1.
književna,
umetnička i naučna dela
2.
izvođena
umetnika izvođača, fonograme i emitovanje putem radija, televizije i satelita
3.
pronalaske
u svim oblastima ljudske delatnosti
4.
naučna
otkrića
5.
industrijske
uzroke i modele
6.
fabričke,
trgovačke i uslužne žigove, kao i trgovačka imena i trgovačke nazive
7.
zaštitu
od nelojalne konkurencije
8.
sva druga
prava povezana sa intelektualnom aktivnošću u oblasti industrije, nauke,
književnosti i umetnosti.
Od 1967. godine zaključeno je nekoliko međunarodnih ugovora. Sporazum o
trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRIPS), koji je nastavljajući
se na prethodne delatnosti WIPO zaključila Svetska trgovinska organizacija,
posebno je pojasnio i razradio nove tipove intelektualne svojine, kao što je na
primer, topografija integrisanih kola. Ovaj trend pokazuje da je priroda
intelektualne svojine dinamička, da je uslovljena tehnološkim i kulturnim
razvojem, kada se na primer odnosi na računarski hardver i softver, digitalne
komunikacije, Internet i genomiku
Posted to Generalna
09/21/2011
Edit
Unutrašnji odnosi predstavljaju specijalizovani deo
odnosa s javnošću koji grade i neguju međusobno korisne veze između
poslodavca i zaposlenih od kojih zavisi uspeh neke organizacije.
Normalno je da su za
uspeh svake organizacije najvažniji njeni zaposleni.
Stručnjaci za
unutrašnje odnose rade u odeljenjima za ’’komunikaciju sa zaposlenima’’,
’’odnose sa zaposlenima’’ ili za ’’odnose unutar organizacije’’. Oni planiraju
i sprovode programe interne komunikacije s ciljem informisanja i motivisanja
zaposlenih, i promovisanja i unapređenja organizacijske kulture.
Prema rečima Alvi
Smita (Alvie Smith), bivšeg direktora sektora za komunikacije unutar kompanije
General Motors, postoje dva faktora koji objašnjavaju zašto menadžment neguje
poštovanje prema ovom aspektu funkcije odnosa s javnošću. Ta dva faktora su:
-
Vrednost
razumevanja timskog rada i požrtvovanosti koji radnici pokazuju u ostvarivanju
krajnih rezultata. Na ovakve pozitivne aspekte ponašanja radnika u mnogome
utiče efektivna, životna, interaktivna komunikacija unutar same organizacije.
-
Potreba
da se uspostavi jaka komunikacijska mreža među menadžerima. Na ovaj način svaki
supervizor na svakom nivou kompanije može uspešno i efikasno da komunicira sa
svojim radnicima. Ova komunikacija ne sme da bude samo razmena informacija
relevantnih za posao, već treba da uključi različite aspekte posla, javna
pitanja i probleme koji utiču na samu organizaciju.
Posted to Generalna
08/10/2011
Edit