Odnosi s javnošću se
vrlo često pogršno izjednačavaju i svode na delove i pojedine aktivnosti koje
sačinjavaju to polje ljudske delatnosti. Na primer, mnogi veruju da je termin
’’publicitet’’, u stvari drugi naziv za odnose s javnošću. Publicitet je veoma
često jedini vidljivi deo odnosa s javnošću., ali je retko jedina strategija
koja se koristi. Slično tome ’’lobiranje’’ je često najočiglednija delatnost
odnosa s javnošću u Vašigntonu ili prestonicama drugih saveznih država SAD.
Lobiranje tipično predstavlja deo šire strategije delovanja odnosa s javnošću,
a osobe zadužene za lobiranje direktno su odgovorne najvišem rukovodstvu
sektora za odnose s javnošću.
Značenje i praksa
koju odnosi s javnošću imaju u savremenom svetu podrazumevaju i uključuju
sledeće aktivnosti i specijalnosti:
1.
Unutrašnji
odnosi
2.
Publicitet
3.
Oglašavanje
4.
Poslovi
agenta za štampu
5.
Javni
poslovi
6.
Lobiranje
7.
Upravljanje
problemima
8.
Odnosi s
investitorima
9.
Razvoj
Posted to Generalna
08/10/2011
Edit
Samo se nekolicina
neće složiti sa tvrdnjom da danas nauka, tehnologija i umetnosti oblikuju naš
život. Rani tehnološki prodori jednostavno su kapitulirali ljudsku rasu iz
feudalnog društvenog sistema. U poslednjih stotinak godina, tehnološko vođstvo
je postalo određujući činilac u stvaranju bogastva, snabdevajući tako gorivom
rast pojedinih nacija.
Od najranijih
rituala, kroz početke muzike i igre, svečanosti sahranjivanja, pećinskog slikarstva,
pisane reči i pozorišnih predstava, do korišćenja savremene tehnologije, kao
što su fonogram, celuidni film, bežični prenos, softver i digitalni zapisi,
čovečanstvo je sebe nalazilo i odredilo kroz kulturu kreativnosti i izražavanje
kroz umetnička dela i ostvarenja. Veliki deo tog stvaralaštva i danas opstaje i
živi u folkloru i drugim oblicima tradicionalnog znanja. Današnja muzika,
filmovi, kjnige, umetnost i drugi oblici stvaranja ili izražavanja su
pokazatelji društvenog napretka i kvaliteta života. Kao privatnoj svojini
njihovih stvaralaca, društvo im odaje priznanje iz mnogo razloga (koji
obuhvataju njihovu ekonomsku, političku i kulturno ulogu), ali je njihova
posebna vrednost u dostignutom izrazu u kome žive zaveštanja opšteljudskih
stremljenja.
Intelektualna svojina
je stari koncept. Venecijanski zakon iz 1474. godine često se navodi kao prvi
sistemstski pristup zaštiti pronalazaka u vidu patenta, jer se njima po prvi
put utvrđuje isključivo pravo pojedinaca koje ograničava javni interes. Tjudorska
Engleska je u 16. veku takođe imala patentni sistem, a Statut o monopolima iz
1624. godine bio je prvi pisani zakon koji je obezbeđivao davanje monopola na
neki pronalazak za ograničeni vremenski period.
Druga polovina 18.
veka je za mnoge države bila zlatno doba trgovine i industrije, kao i vreme
umetničkog stvaralaštva, naučnih unapređenja i političkih revolucija. U toj
epohi Prosvećenosti neke države su ustanovile svoje prve patentne sisteme. Na
primer, prvi Zakon o patentima u Francuskoj, koji je štitio prava pronalazača,
donesen je 1791. godine, nakon Francuske revolucije i Dekleracije o pravima
ljudi i građana. U SAD, Ustavom iz 1778. godine dodeljivanjem isključivih prava
pronalazačima patentima su zaštićeni pronalasci.
U pogledu autorskih
prava, širenje izdavačke i štamparske delatnosti izazvalo je potrebu za zakonom
o autorskim pravima. U prvom milenijumu proizvodnja kjnige je bila tegoban i
dugotrajan posao. Pisci su rukom pisali i prepisivali kjnige, poneki sa više
umetničkog dostignuća od drugih. Pisana dela bila su namenjena samo eliti.
Ustanove religije bile su primarna pokretačka sila koja je podsticala čuvanje
znanja u knjigama, kao i širenje umnoženih knjiga. Pokretna štampa i štamparska
presa koju je 1440. godine izumeo Johan Gutenberg bio je jedan od istorijskih
događaja koji su doprineli nastanku prvog svetskog sistema autorskih prava. Kao
i u slučaju zaštite pronalaska, Venecija je bila prva koja je jednom čoveku,
Džonu od Spajera, prvom štamparu, dodelila isključivo pravo da ’’štampa
pisma’’.
Kada je u drugoj
polovini 15. veka Gutenbergov izum postao dostupan svuda u Zapadnoj Evropi,
Rimokatolička crkva je počela da zabranjuje knjige koje su pisali reformatori,
a u Engleskoj i Francuskoj počeli su da se javljaju i šire štamparski monopoli.
U 16. veku štamparski monopoli su nastavili da štite profite izdavača i
omogućuju kontrolu nad štampom. Godine 1710. Britanski parlamnet je ozakonio
tzv. Anin Statut kojim je nešto umanjena kontrola izdavača nad štampanjem i
autorima priznata njihova prava, dodeljujući njima ili njihovim naslednicima
isključiva prava za preštampavanje kjnige 14 godina nakon njenog prvog izdanja.
Anin Statut nazvan je ’’aktom koji ohrabruje učenost’’, a predstavljao je jedno
od nadahnuća za zaštitu intelektualne svojine u SAD.
Čak i u tom ranom
stadijumu, razvoj patenata i autorskih prava održavao je kolebanja u ekonomiji.
Nakon što je moć Venecije počela da opada, posle 1600. godine, ekonomski zamah
je iz južne počeo da se premešta u severozapadnu Evropu. Do 1800. godine, iako
se koncentracija industrije mogla uočiti u nekoliko evropskih zemalja, porast
manofakturne proizvodnje bio je još uvek prisutan kao posledica
umnožavanjasitnih zanatskih radionica, a ne korenito novih metoda rada i
organizacija. Međutim, između 1750. i 1870. godine Evropa je doživela znatne
promene, uslovljene između ostalog narastanjem gradova, izgradnjom železnica,
investiranjem kapitala, rastom transokeanske
ekonomije. Pri kraju 19. veka ovi činioci su doveli do masovne
industrijalizacije, poduprte novim idealim industrijalizma, kao i do pojave
jačih centralizovanih vlada i jačanja nacionalnog osećaja. Ovaj razvoj doveo je
do toga da su mnoge države ustanovile svoje prve savremene zakone o patentima i
autorskim pravima.
Međutim, razvoj savremene
zamisli intelektualne svojine nije uvek bio pravolinijski. U 19. veku pokreti
za slobodnu trgovinu koji su zagovarali ukidanje patentnog sistema dobijali su
široku podršku. Ali jak talas nacionalizma koji je karakterisao ovaj period
izgleda da je odigrao značajnu ulogu u uvođenju opstanka svojinskih zakona
savremene industrije.
Posted to Generalna
08/10/2011
Edit
Mašta je važnija od znanja. Albert Ajnštajn
Stav Alberta
Ajnštajna da je mašta važnija od znanja polazna je tačka zato što je
intelektualna svojina zasnovana na moći mašte. Mada nije omalovažavao znanje,
Ajnštajn je shvatio da lični, kulturni i ekonomski napredak izvire iz
sposobnosti oslanjanja na temelj usvojenog znanja, ali iz gledanja dalje, do
sledeće granice otkrića. Da se Ajnštajn zadovoljio jednostavnim učenjem zakona
fizike koji su mu predavani kao znanje, možda bi bio uspešniji student, ali
možda nikada ne bi razvio teoriju relativiteta, koja je postala i danas
prihvaćen termin moderne fizike, koji se i dalje razvija.
Istorija ljudske
vrste je istorija primene mašte, odnosno inovacija i stvaralaštva, na postojuću
osnovu znanja u cilju rešavanja problema. Od prvog pisma u Mesopotamiji,
kineskog abakusa, sirijskog astrolaba, drevnih opservatorija Indije,
Gutenbergove štamparske mašine, motora sa unutrašnjim sagorevanjem, penicilina,
biljnih lekova, lekova proizvedenih rekombinovanjem DNK i bezbroj drugih
otkrića i inovacija, upravo je mašta stvaralac čitavog sveta omogućila
čovečanstvu da postigne današnji stepen tehnološkog napretka.
Mašta podstiče
napredak u umetnosti, kao i u nauci. Muziku, slikarstvo, vajarstvo,
arhitekturu, kjniževnost i druge oblasti umetnosti stvarali su oni koji se nisu
zadovoljavali postojećim, već su stvarali izražavajući svoje ideje i osećanja
na nove načine.
Intelektualna svojina
je termin koji se odnosi na ideje, pronalaske, tehnologije, umetnička dela,
muziku i kjniževnost, nematerijalne u trenutku stvaranja, koji potom, u
materijalnom obliku, kao proizvodi, dobijaju određenu vrednost. Intelektualna
svojina je komercijalna primena maštovite misli usmerene ka savladavanju
tehničkog ili umetničkog izazova.
Reč ’’svojina’’
koristi se za opisivanje te vrednosti, jer se taj termin odnosi samo na
pronalaske, dela i nazive koje neka osoba ili grupa osoba proglašavaju za
vlasništvo. Vlasništvo je važno, jer je iskustvo pokazalo da mogući ekonomski
dobitak često značajno podstiče pronalazaštvo.
Intelektualna svojina
je rezultat stvaralačkih poboljšanja onog što je u prošlosti dobro radilo ili
novih, stvaralačkih izražavanja starih ideja i zamisli.
Termin
’’intelektualna svojina’’ je u poslednje vreme postao aktuelan, i ponekad,
kontroverzan. Lako je pronaći članke koji opisuju nedavne događaje povezane sa
intelektualnom svojinom. Neki kritičari je napadaju kao negativnu ili irelvantnu silu za zemlje u
razvoju; neki drugi u zemljama u razvoju smatraju da ona sužava stvaralaštvo. Ta
verovanja su već prerasla u popularne mitove i stekla kulturološki zamah.
Treba da se naglasi
da za većinu ljudi intelektualna svojina predstavlja ili nepoznato ili pogrešno
shvaćen ili tajanstven pojam. Iako tehnologija i stvaralačke umetnosti u
potpunosti prožimaju savremeno društvo, samo retki pojedinci zaista shvataju da
je naš svakodnevni život okružen ostvarenjima intelektualne svojine. Svetska
organizacija za intelektualnu svojinu – WIPO (World Intellectual Property
Organization) oglasila je sveopštu vrednost intelektualne svojine i pokazala da
je iktuelna svojina ukorenjena u svim
narodima, značajna u svim vremenima i kulturama, da je obeležila svetski razvoj
i kroz istoriju doprinosila napretku pojedinačnih društava. Intelektualna
svojina je nasleđe svih nas.
Posted to Generalna
08/05/2011
Edit
Zabuna između marketinga i odnosa s javnošću
Marketing je funkcija upravljanja koja prepoznaje
ljudske potrebe i želje, nudi proizvode i usluge da bi se ti zahtevi
zadovoljili i uređuje transakcijeu kojima se isporučuju robe i usluge u zamenu
za neku vrednost.
Mnogi ljudi pogrešno
zamenjuju i mešaju odnose s javnošću sa jednom drugom, funkcijom upravljanja,
sa marketingom. Oglasi za posao u kojima se traže ’’predstavnici za odnose sa
javnošću’’, u stvari, vrlo često su poslovi trgovačkih putnika koji rade
prodaju od vrata do vrata ili poslovi reklamiranja proizvoda putem telefona. U
nekim malim organizacijama, jedna ista osoba zadužena je i za odnose s javnošću
i za marketing i veoma je teško razgraničiti ove dve funkcije.
Mnogi ljudi koji su
zaposleni na poslovima ’’odnosa s javnošću’’ provode dosta vremena u davanju
podrške marketingu, predstavljanju novih proizvoda i usluga, javno obznanjujući
njihovu upotrebu i promovišući različite aspekte marketinške strategije. Za
mnoge firme, podrška marketingu je ono što zarađuje novac.
Pojedini teoretičari
marketinga unose još više zabune jer smatraju da odnosi s javnošću
predstavljaju samo jednu od taktika koje se koriste u marketingu.
Nemate neki zanimljiv proizvod o kome biste govorili?
Nabavite ga. Danas je ovo posao PR stratega. Nađite ideju koja će izazvati
publicitet. Ali to ne sme da bude bilo koja vrsta publiciteta. To mora da bude
publicitet koji će stvoriti robnu marku.
Iako nisu uvek jasno
definisani u praksi, odnosi s javnošću i marketing razlikuju se u svojim
koncepcijama, a te razlike pomažu da se razjasni njihova međusobna veza. Prvo,
želje i potrebe ljudi su fudamentalne za koncept marketinga. Ono što ljudi žele
ili za čim imaju potrebe pretvara se u zahteve potrošača. Drugo, ljudi iz
marketinga, nude proizvode i usluge koje im pružaju najviše koristi, vrednosti
i zadovoljstva. Na kraju, ljudi koji rade u marketingu potrošaču isporučuje
neku robu ili uslugu u zamenu za određenu vrednost.
Cilj marketinga je da
privuče i zadovolji potrošače da bi obezbedio deo tržišta i da bi se postigli
željeni ciljevi organizacije u ekonomskom smislu. U tom smislu publicitet
proizvoda i odnosi s medijima pružaju podršku marketingu. S obzirom na to da
stručnjaci za odnose s javnošću znaju kako da pišu za medije, sarađuju sa
novinarima, i znaju kako da osmisle i sprovedu programe interne komunikacije
unutar organizacije, zaposleni u marketingu ih pozivaju da im pomognu u
marketinškim kampanjama.
Primeri
Loše postavljene
marketinške strategije i manipulacije ilustruju kako takvi pokušaji mogu da se
vrate kao bumerang i stvore probleme u odnosima s javnošću. Korišćenje lika Džo
Kamela (Joe Camel) možda je bila efektivna marketinška taktika da se dopre do
male dece i tinejdžera, ali je bila pogubna za duvansku industriju, jer je
poslužila kao povod mnogih tužbi. Uspešna marketinška kampanja koju je sprovela
kompanija Nestle za svoje veštačko mleko za novorođenčad Nan, očito je ignorisala
Kodeks o reklamiranju zamena za mleko koji je donela Svetska zdravstvena
organizacija. To je navelo Nacionalno udruženje za popularizaciju dojenja da
optuži kompaniju Nestle da koristi osetljivu populaciju ne bi li zgrabila veći
deo tržišnog kolača, kako je naveo The Wall Street Journal. Pa je li to ’’dobar
publicitet’’?
Posted to Generalna
08/03/2011
Edit
Definisanje pojma odnosa s javnošću u praksi
Opis delovanja odnosa
s javnošću u praksi predstavlja još jedan nčin da se definiše njihova funkcija.
Public Relations News, jedno od glasila koje se bavi odnosima s javnošću, ovu
oblast definiše kroz praksu. Evo kako je u jednoj definiciji opisano šta tačno
odnosi s javnošću znače u sistemu jedne organizacije:
Odnosi s javnošću predstavljaju
upravljačku funkciju koja procenjuje stavove javnosti, usaglašava procedure i
politiku pojedinca ili organizacije s javnim interesom, planira i izvodi niz
akcija kako bi zadobila razumevanje i prihvatanje javnosti.
Definiciju koja
ujedinjuje i praktične i teorijske elemente dao je doktor Reks F. Harlou (Rex
F. Harlow):
Odnosi s javnošću predstavljaju
distinktivnu menadžment funkciju koja pomaže da se uspostave i neguju veze
uzajamne komunikacije, razumevanja, prihvatanja i saradnje između organizacije
i javnosti koje je okružuju; oni uključuju i upravljanje problemima, pomažu
rukovodstvuda bude u toku sa javnim mnjenjem i da povremeno reaguje; definišui
naglašavaju odgovornost koju rukovodstvo ima u službi javnog interesa, i služe
kao ’’sistem za rano uzbzđivanje’’, tako što kroz predviđanje budućih trendova
pomažu rukovodstvu da bude u toku sa promenama i da ih efektivno iskoristi. Za
sve to, kao svoje osnovno oruđe, koriste istraživanje, kao i mudru i etičku
komunikaciju.
Veliku broj
definicija ukazuje na to da se u oblasti koja se bavi odnosima s javnošću
podrazumevaju sledeće aktivnosti:
1.
Sprovodi
planiran i opširan program kao deo upravljanja organizacijom;
2.
Bavi se
odnosima koji vladaju između jedne organizacije i javnosti koje je okružuju;
3.
Nadgledaju
se i prate mišljenja, stavovi i ponašanja, kako unutar organizacije, tako i van
nje;
4.
Analizira
efekat koji određena politika, procedure i aktivnosti imaju na javnost;
5.
Koriguje
se i prilagođava ona politika, procedure i radnje koje su u suprotnosti s
javnim interesom i opstankom same organizacije;
6.
Savetuje
uprava u vezi sa uvođenjem novih koncepcija, procedura i radnji koje donose
dobrobit kako samoj organizaciji, tako i njenom javnom okruženju;
7.
Uspostavlja
se i neguje dvosmerna komunikacija između organizacije i njenih javnosti;
8.
Stvaraju
se specifične promene u stavovima, mišljenju, svesti i ponašanju ljudi kako
unutar, tako i van organizacije;
9.
Rezultat
delovanja odnosa s javnošću su nove i dobro razvijene veze koje postoje između
organizacije i njenih javnosti.
Definisanje odnosa s javnošću
Definicija određuje
odnose s javnošću kao funkciju upravljanja. Drrugim rečima, menadžment svake
organizacije mora da ’’sluša’’ odnose s javnošću. Izgrađivanje i negovanje
uzajamno korisnih veza između organizacija i javnosti koje ih okružuju,
definisani su kao moralna i etička osnovaove profesije. Ova definicija sadrži i
kriterijume za jasno utvrđivanje šta jesu, a šta nisu odnosi s javnošću. Odnosi
s javnošću predstavljaju funkciju upravljanja, čiji je zadatak da uspošljava i
neguje uzajamno dobrobitne veze između jedne organizacije i javnosti koje je
okružuju i od kojih zavisi uspeh ili neuspeh pomenute organizacije.
Zvanična izjava o odnosima s javnošću američkog
udruženja za odnose s javnošću.
Odnosi s javnošću doprinose boljem uzajamnom
razumevanju među grupama i institucijama i na taj način pomaže našem
pluralističkom, složenom društvu da donosiodluke i da efikasnije funkcioniše.
Njihova svrha je da harmonizuju privatne i javne stavove. Kao funkcija odnosi s
javnošću uključuju sledeće:
-
Predviđanje, analizu i interpretaciju javnog
mnjenja, svih onih stavova i postavki koje mogu, bilo dobro ili loše da utiču
na planove i delovanje jedne organizacije;
-
Davanje stručnih saveta svim rukovodećim
strukturama po pitanjima donošenja odluka, preduzimanja određenih akcija i
komunikacije, pri tom uzimajući u obzir njihove javne posledice, kao i
društvenu i građansku odgovornost te organizacije;
-
Planiranje i sprovođenje nastojanja određene
organizacije da utiče ili menja javnu politiku.
Posted to Generalna
08/03/2011
Edit
Uvod u savremene odnose s javnošću
Odnosi s javnošću predstavljaju funkciju upravljanja i
imaju zadatak da uspostavljaju i neguju međusobno dobrobitne odnose između
jedne organizacije i različitih javnosti, od kojih u velikoj meri zavisi njen
uspeh ili neuspeh.
Pojedinci i grupe
oduvek su stupali u različite vrste odnosa sa drugim pojedincima i grupama da
bi zadovoljili međusobne potrebe potrebe i želje. Međutim, u modernom društvu
pojačana međuzavisnost zahteva još složeniju društvenu, političku i ekonomsku
interakciju. Stoga je uspostavljanje i negovanje odnosa i veza na svim nivoima
društvenog sistema postalo važna oblast akademskog izučavanja i profesionalne
delatnosti.
Na primer,
međuljudski odnosi, bračni odnosi i interpersonalni odnosi su termini koji se
koriste da bi se opisalo izučavanje i bavljenje odnosima i vezama koje postoje
među pojedincima. S druge strane, međunarodni odnosi bave se vezama koje
postoje među nacijama kao najvećim društvenim sistemima.
Termin odnosi s
javnošću odnosi se na upravljanje odnosima između jedne organizacije i
javnosti, što danas predstavlja jednu od najprosperitetnijih oblasti ljudskog
profesionalnog delovanja.
Odnose s javnošću
definišemo kao organizaciono – menadžersku funkciju, razmatramo delove i
specijalizovane delatnosti unutar njih, i na kraju, ovo polje rada razdvajamo
od ostalih funkcija i aktivnosti koje postoje u okviru menadžmenta.
Evolucija koncepta
Rukovođeni snažnim
poslovnim interesima, vlasnici kompanija su početkom 20. veka iskoristili
odnose s javnošću kako bi sebe i svoje monopole odbranili od vladinih propisa.
Naglasak je ležao na isticanju njihove verzije cele situacije i na
kontranapadima osmišljenim da utiču na javno mnjenje i tako spreče promene u
javnoj politici koje su zahtevale donošenje dodatnih uredbi vezanih za posao.
U trenutku kad su SAD
ušle u Prvi svetski rat, u Americi je bila dominantna jednosmerna komunikacija,
usmerena samo na ubeđivanje auditorijuma, pa je predsednik Vudrou Vilson
(Woodrow Wilson) osnovao Komitet za javno informisanje. Na čelu ovog Komiteta
se nalazio Džordž Kril (George Creel). Vodeći propagandnu kampanju širom SAD,
Komitet, koji je zapošljavao mlade propagandiste koji će kasnije osnovati svoje
firme za odnose s javnošću, imao je za cilj da ujedini javno mnjenje i
pridobije njegovu podršku za rat. Tokom tih prvih godina, odnosi s javnošću
delovali su u obliku publiciteta stvaranog tako da izvrši uticaj na druge.
Mnogi još definišu odnose
s javnošću kao puko ubeđivanje. Na primer, jedan rečnik definiše odnose s
javnošću kao ’’navođenje javnosti da pokaže razumevanje i dobru volju’’.
Tokom nekoliko
decenija nakon Drugog svetskog rata, naše shvatanje uloge i i uticaja medija
postalo je sofisticiranije. Shodno tome, definicije odnosa s javnošćusu se
razvijale i počele da uključuju i postavke dvosmerne komunikacije i veze. Tako
su definicije uključivale reči poput recipročno, uzajamno, između i slične, na
taj način nagoveštavajući jedan zreliji pogled na ulogu koju odnosi s javnošću
imaju.
Profesor sa Jejla i
osnivač časopisa Public Opinion Quarterly, Harvud L. Čajlds (Harwood L.
Childs), kasnih tridesetih godina 20. veka, uveo je još napredniji stav. Idući
protiv uvreženog mišljenja, on je zaključio da suština odnosa s javnošću nije
’’prezentacija jednog pogleda na stvari, ni umetnost manipulisanja mentalnim
stavovima, niti je to razvijanje srdačnih i profitabilnih odnosa’’. ’’Umesto
toga’’, rekao je on, ’’njihova osnovna funkcija je da zbog javnog interesa
pomire i prilagode one aspekte našeg ličnog i grupnog ponašanja koji imaju
društveni značaj’’. Ukratko, Čajlds je istakao da je uloga odnosa s javnošću da
pomogne organizacijama da se prilagode svome okruženju. Ovo je koncept odnosa s
javnošću koji je na površinu ponovo isplivao mnogo godina kasnije u savremenoj
PR praksi.
Posted to Generalna
08/03/2011
Edit
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.rs i možete početi sa blogovanjem.
Posted to Generalna
08/03/2011
Edit